Omiljena zabava Sarajlija su sijela na kojima se sastaju mladi s mladima, stariji sa starijim, žene sa ženama. Kad sve ozeleni, ide se na teferič u zelenilo pored rijeke, potoka izvora. Naloži se vatra, okreću se ražnjevi, u šerbetnjacima se peče kahva, uživa.
Braća Morići
Kada su se neki dan Morići sastali s jaranima na At Mejdanu da po običaju pred akšam popričaju, bacaju kamena s ramena i zabave se na drugi način, dogovore se da odu na teferič na Ilidžu, na njihovo omiljeno mjesto uz rijeku Željeznicu koja vijuga kroz cvjetna polja. Dogovoreno je da prekosutra krenu sa ovog mjesta, dva sahata prije podne-namaza.
Na zakazani dan došli su: Morići, Džindžafići, Dženetići, Turhanije, Muzdedžije, Vatrenjaci, Halilbašići, Turnadžije, Penjave, Tahmišćije, Odobaše, Kuna Hasan-aga i Pinjo Bajraktar, sve stari jarani. Na vrijeme je javljeno mehandžiji Dobroti da pripremi ražnjeve i drugo što treba. Kako su Morići imali poslove s dubrovačkim trgovcima, tih dana im je došao jedan s kojim dugo posluju pa su i njega pozvali, da vidi kako se ovde teferiči, jer je i on njih jednom pozvao na izlet na otočić Lokrum, nedaleko od Dubrovnika.
Kad su došli na Ilidžu, pređu preko ćuprije, krenu uz obalu i dođu do mjesta gdje običavaju teferičiti. Mehandžija Dobrota, iz nedaleke mehane, njihov stari znanac, sve je pripremio. Dočekali su ih prostrti ćilimi, naložena vatra za ražanj i drugo što ide za ovakav ugođaj. Rasedlane konje su pustili da pasu, a oni se okupe oko vatre. Kad je Dobrota bacio u plamen još nekoliko drva, ovaj ih upita:
– Koja pića age?
– Nabroj! – reče mu Kuna Hasan-aga koji se od svih najbolje u to razumije.
– Muselez, hardelija, ramazanija, šaraba…
Kad je ovaj sve iskitio, naredi mu Kuna Hasan-aga:
– Donesi svega, neka pije svako po svome!
– Tako, tako! – potvrdiše mu ostali. Dobrota je otišao da donese kako mu je rečeno. U to se javi Vatrenjak:
– Eno naših ahbaba! – smijući se pokaza rukom na nekoliko cigančića, koji su dolazili od Lužana gdje su im kućerci, a pojave se svaki put kad se ovde teferiči. Kad su stigli, jedan on njih će:
– Dobro došli age, nismo vas dugo vidili. Pitamo se šta je s našim agama.
– Jeste li nas poželili? – uzvrati im Dženetić koji se uvijek volio s njima našaliti.
– Jesmo aga, puno smo vas poželili. Vidimo treba vam opet istimariti konje.
– Hajte, timarite! – reče Vatrenjak i ovi se daju na posao. Razlete se po livadi, naberu snopiće suhe trave, smotaju je pa s tim počnu timariti jednog po jednog konja, veseli jer će dobiti bakšiš. Kad su završili, poselame age i ovi ih nagrade. Kad su odmakli, počnu prebrojavati koliko je koji dobio. U to se pojavi Dobrota s nekoliko momaka. Jedni su nosili pripremljene janjce za ražanj, drugi testije s pićima, treći hljebove, pite, bostan i drugo što treba kad se teferiči. Začuju se svirka i pjesma. Došla je i mlada dvorkinja Savka, njima od ranije poznata, koja ih uvijek dvori kada ovde teferiče.
Kad je Dobrota poredao testije s pićem, svaki od aga je pokazivao na onu iz koje će piti. Dubrovačkom trgovcu je bilo prvi put da se na ovakav način druži s ljudima koji nisu njegove vjere i običaja pa je sve gledao sa zanimanjem. Kad se počelo točiti piće, Ibro mu počne objašnjavati, onako kako je jednom čuo u mehani u Latinluku od mehandžije Mišljena:
– Mi, muslimani, ne pijemo vaša pića ali evo, i njega ima. To je šarab, ili kako vi kažete vino. Nama vjera ne dozvoljava da ga pijemo jer muti razum. Za nas je haram, ali, eto, ponekad ga i neki od nas popiju. Ono što mi pijemo sladunjavo je. U ovoj testiji – pokaza na jednu od njih – u njoj je hardelija. Pravi se od višanja, a može i od smokava, i doda se gorušica. Onaj ko je pije bude veseliji. U ovoj testiji je muselez. Pravi se od grožđa, ali to nije kao vaše vino, to je šarab, tako ga mi zovemo. U onoj testiji – Ibro opet pokaza na drugu – je ramazanija koju rado pijemo. Čovjeka jača, ne muti pamet i nije haram piće – potanko objasni Ibro.
– A vino, šarap? – priupita Dubrovčanin.
– Ne šarap, nego šarab – ispravi ga Ibro i nastavi :
– Eno, u onoj testiji, smiješeći se pokaza Ibro na nju i upita ga:
– Iz koje ćeš testije?
– Sipaj mu u maštrafu sve redom! – smijući se doda Halilbašić.
– Ne sve, samo vino, vaš šarab! – veselo će i Dubrovčanin. Na ovo se svi nasmiju a onda će Kuna Hasan-aga:
– U pravu si Dubrovčane, ni meni nije mrzak šarab, imat ćeš društvo! – na što se svi još više nasmiju. U to počne svirka i pjesma. Age zasjednu na ćilime, mlada dvorkinja im je redom punila maštrafe.
Oni sa Ilidže i iz okolice navikli su da Sarajlije dolaze ovamo teferičiti. Neki idu na Vrelo Bosne, neki uz obale Željeznice, gdje okreću ražnjeve, peku kahve, uživaju u zelenilu. Neki dođu samo zbog vruće vode da u njoj moče noge ili se umoče cijeli do vrata zbog kostobolje, šuge, bolesti očiju i drugih boljki. Dva su veća vrela. Jedno je ograđeno daskama i u njemu se moče žene, drugo je za muške. Hamamdžija Salih koji drži vrelo, brine se za sve i ko god dođe, ode zadovoljan i čiliji nego je došao.
Mnoge teferičlije rado odu na Vrelo Bosne, najviše oni s malom djecom da gledaju patke s pačićima, labudove, jata riba. Dok majke sa svojima u hladu kahvenišu, djeca im uživaju na svoj način.
Kad su ražnjevi prispjeli da se skinu, jedan od momaka koji je radio oko njih, agama će:
– Age, dođ'te viđet jel’ vrijeme da se skinu!
Ovi nisu čekali. Nema slađeg meraka nego zgulit komadić rumene i sočne kožice dok je još na ražnju. Nakon što se svaki zasladio, uglas će:
– Skidaj!
I momci su se dali na posao. Dok je jedan skidao, drugi ih je na siniji rezao u komadiće, treći stavljao u tepsije i stavljao pred age. U to se začu saz i pjesma, a mlada dvorkinja je punila maštrafe i dodavala ih agama. Što se više pilo, bilo je bučnije i veselilje. Kuna Hasanaga izvadi iza pasa kuburu i počne pucati kao da je u svatovima. Ni drugi nisu čekali. I oni izvade svoje. Sve je praštalo, izmiješano s vikom, cikom podvriskivanjem, što prati veselje aga Sarajlija.
Maštrafe su se ispijale, dvorkinja je jedva stizala nalijevati ih. Svi raspoloženi i sami su pjevali. Kako koji ispije maštrafu, pruži je djevojci, i kako kojem toči, svaki je za jelek dohvati. Kad je Pinjo bajraktar rukom uhvatio i ispod jeleka, Savka ustane i agama će:
– Hej, age Sarajlije! Ako moram svakom sluga biti, ne moram svakom ljuba biti!
Na njene riječi postide se i nisu više to činili. Teferičili su do pred sami akšam, a onda se počnu spremati. Kad su im momci osedlali konje, uzjašu, i njih trinaest kao vihor pojuri prema Sarajevu. Cigančići koji su motrili iz prikrajka polete tamo gdje su sjedili da pokupe šta je iza njih ostalo.
(Iz historijskog romana Envera Imamovića: Pogibija braće Morića, Sarajevo 2022.)