Zašto se ne bi donijela konačna odluka da se odabire šakama. Pa da ako nam gazda već nije najpametniji ko što svakako nije niti će biti, onda bude najzajebaniji
piše: Nermin Čengić
Nevjerovatna je identičnost balkanskih sredina, metropola Srbije, Hrvatske i Bosne (ako ne napišem i Hercegovine naljutiće se dobar dio ovršitelja pameti, pa eto nek stoji makar i u zagradi, samo da nekog iznerviram). Budalast(i) narod(i) upor(a)n(i) u nedostatku želje osiguranja pristojnijeg života ne napušta(ju) upornost u gloženju i traženju dlaka u pigmentu. Strašno vole zoološke vrtove i prebrojavanje gena ovog i onog. U pronalasku i objavi višaka i manjaka ne postoji stid.
Besmrtnost
Ne, ne, sramotu više ne predstavlja ako fašistima osigurate besmrtnost pri tom ih naprasno pretvarajući u dobroćude i reformatore. Nedostatak crvenila u licu je opšta karakteristika raspamećenih parlamentarnih jazavaca, dok potpuni očaj u očima i tjelesnim pokretima nekadašnje udarne snage u borbi za nezavisnost dočekuje ovo proljeće odmah ispod spomenika preplaćenim guzoljupcima. I na sve to se pojave ona dva magarca (karakterna osobina nekog ko je tvrdoglavo bezobrazan, izvinjavam se istozvanim dobrim životinjama) koji će predlagati nastavak cijele ove agonije. Nije baš da postoji nada u drugačiji rezultat i bez njihovog uplitanja, ali malo je previše, posebno kad znamo od koga je. Uopšte više nije jasno odakle crpe svoje postojanje. Čini se da im razlog više i nije potreban. Ogradili su svoja imanja, imaju cijele gradove, entitete, u nekim slučajevima i države, pa haraju onako multimedijalno karikaturalni i upljuvani svakodnevnim narodnim psovkama.
A i taj narod, da zna išta pod kapom nebeskom ne bi jedno-te-isto birao i ne bi se tradicionalno već treći dan poslije kajao što uradi to što uradi. Tako da baš i nije najjasniji smisao ikakvih izbora. Makar da najmanje dvojica obogaćenih magaraca ne dižu pritisak “običnom” čovjeku kojem se gadi vrijeme i mjesto koje ga zadesi u krugu bivanja. Osjećaj se pojačava u mimohodu kraj šatorskog naselja nasred glavne saobraćajnice podno friško okrečenih zlatnih sala sa zlatnim stolicama, za zlatne guzice, zlatnih kašikara i ostalih priznanja dodjeljenih onima koji se ne osvrću na smrt, bolest, bijedu, ne mare za jad, ne skreću misli na pshilošku propast pojedinca i cijelog društva u dvanaestoj godini 21. vijeka.
Raskiseljenost
Nevjerovatno je jeftino kupovanje čiste s(a)vjesti. Dovoljno je jednom sedmično ubaciti groš u fontanu ispunjenja želja i svaki od nacifranih ignoranata koji stupaju rupičastim asfaltom pronađe spas od prokletstva misli o nepravdama koje bi, da ih se sjeti, možda i mogao ispraviti. Ali, tama prekri mozgove osušene i spremne za zimnicu koja dolazi na red čim neki novi Černobil ili Fukušima ostvare svoj pakleni cilj kvarenja ćeifa raskiseljenom čovječanstvu.
Gdje i zašto živimo pokazuje i nevjerovatna mogućnost cenzure i prodaje muda pod bubrege. To je jasno svakom iole informisanom. Ali ne. Oni koji bi nam trebali biti zahvalni što ih zaokružimo barem jednom svake dvije do četiri godine ipak ne popravljaju nego nastavljaju da rade na neka čudna goriva, uče iz davno prevaziđenih udžbenika, u prevrtanju raznoraznih moštiju izbjegavaju primjetiti pojave Otvorenog koda, pridržavajući se preskupe i neinventivne monopolističke skalamerije. Nevjerovatnim se čini da ne znaju kako mi znamo da koriste apsolutno isti obrazac po kojem rade svaki prokleti posao i aktivnost na ovom svijetu. Ako je moguće usrati, budite sigurni da će usrati i najprostiji projekat samo da bi dokazali svoju samoproglašenu veličinu.
Maštovitost
Ma da. To je zbog ubijanja dosade. Jer dosadno bi bilo da ne visi stalno neki bauk nad glavama poslušnih. Uvijek je tu neka prijetnja nestankom: od šrapnela, ili sunca, ili tramvaja, ili pomračenog umna komšije koji ne izlazi već danima jer nema s čim, a nema ni s kim. Hm, možda je lagao da je bio na odmoru, a tu sedmicu-dvije proveo u nekom “kampu za obuku”. Sumniiv je s onom bradom, majku mu. Još je pohladno pa mu se ne da da se razotkrije trofrtaljnim pantolama, a biće i to, evo sad će maj samo što nije. I sretan je komšija ako dočeka ovaj maj, ako ne zaplati zbog nedostatka žileta ili želje da živi po svom. Jer uvrtili su vam u glavu da opasnost vreba gdje je najmanje očekuješ. Jer vam je otprije 20 godina sasvim jasno šta vam komšija misli. To što vam je komšiluk jednonacionalniji nego ikad, posebno otprije 20 godina ne smatrate pogrešnim. Naprotiv, “u svojoj ste vjeri” i “na svojoj ste zemlji”. Maštate. A zemlju vam budzašto prodaju upravo protivnicima vaše misli.
I čekate u redu za glasanje. Ako glasanja uopšte bude. Ne zna se još jer nisu odlučili. Samo su predložili, a biće vam kako god vam oni odluče. Vi ćete da pristanete jer će vas uvjeriti da je to za vaše dobro. I ne pomišljate koju ste vijest, događaj, osmjeh propustili baš kad su vam vrisnuli o onome što je presudno važno za njihovo nesmetano metiljanje po suncem okupanim sarajevima, zagrebima, beogradima, banjalukama, mostarima, rijekama, prištinama, trebinjima, skopjima, suboticama… (koliko ja znam gradova nabrojat’ to je čudo jedno)
Ljubopitljivost
I sve je dobro dok god u ustavima piše – demokratija. Divota. Ostvareni ste – konačno, ugroženi ste – tradicionalno. Ali, i dalje mahom zaprepašteni. Ne snalazite se: kako to da nije bolje kad je rečeno da jedino tako može biti bolje? A nije. Nije vam dobro, ne lažite ni sebe pa nećete lagati ni druge. Ne može vam biti dobro gdje vam stoluju ovakve krepaštine i licemjeri, a kamoli što vam se najavljuju i kampanjišu još veći probisvjeti i lopovi. Ne može vam biti dobro dok god ste “oplemenjeni” jednoumljem svoga ukazanog plemena. Nije i ne može vam biti dobro dok god ne putujete. A ne putujete, jer da putujete, vidjeli bi da npr. od Sarajeva do Banjaluke nigdje nije razvučena bodljikava žica osim u vašim glavama i bljuvotinama vaših nazovi političkih predstavnika. O njima i pojmu tobožnjeg “narodnog poslanika” Nušić (op. aut. Branislav) je rekao daleko više i bolje nego što bi se ja ikad nakanio, pa je suvišno obrazlagati, nego sjedi i pročitaj ako te interesuje, a trebalo bi ti biti pod moranje. Zaista ne boli čitati više od pasusa komentara na priglupoj društvenoj mreži. Isto kao što ne boli putovati. Manje bi bilo fašizma i fašista kada bi se više putovalo.
A izbori. Ako budu neka ih ako ne budu neka i ne budu. Postojanje izbora, dokazujete već 20 godina, ne pravi nikakvu razliku u periodima između glasanja. Naprotiv. Na kraju konca, čemu bilo ti izbori. Zašto se ne bi donijela konačna odluka da se odabire šakama. Pa da, ako nam gazda već nije najpametniji ko što svakako nije, niti će biti, bude makar najzajebaniji. Ha ja. Tako će se oni sami potamanit’, a naše kože će biti spašene. Časnije, poštenije i pravednije od ovog ne može.