Sarajevo iz vremena austrougarske uprave nije bilo isto kao Sarajevo iz vremena turske vladavine. Njegov identitet se potom mijenjao i 1918. i 1945. i 1995. godine. Uvijek su to bili veliki istorijski lomovi. Današnja situacija je bitno drugačija od one prethodne, koja je trajala decenijama i nestala sa raspadom bivše države.
Sarajevo snimljeno 17. oktobra 2011. godine
Kemal Monteno od juče počiva na sarajevskom groblju Bare. Umro je u Zagrebu, koji je u posljednjih dvadeset godina bio njegov dom, ali je sahranjen na jedinom pravom mjestu.
Na širokom medijskom prostoru bivše Jugoslavije ispraćen je nizom nadahnutih tekstova, kao velika umjetnička zvijezda zemlje koje više nema, kantautor ‘koji je bio u stanju otpjevati sve tuge ovog svijeta’. Generacija koja je rasla i živjela uz Montenove pjesme ovih dana je ponovo protrčala kroz svoju mladost. Imajući u vidu sva ta lična, u listovima i magazinima objavljena uranjanja u dušu Kemala Montena, pristojnost nalaže da u te vode ne ulazim. Iskreno govoreći, svijet estrade nikada me nije naročito ni privlačio. S Montenom sam bio tek dobar poznanik. Ipak, imao sam privilegiju da se nekoliko puta nađem u društvu s njim i Davorinom Popovićem. Jednom prilikom, poslije ne znam kojeg viskija, Kemo mi je, uz onaj svoj blagi osmijeh, rekao: ‘Mogao bi ti napisati jednu kolumnu o meni’. ‘Ja to ne bih znao, to ništa ne bi valjalo’, odgovorio sam mu. Bio je iznenađen, kao da nije shvatio šta hoću reći.
I dalje mislim tako, pa ni ova kolumna nije kolumna o Kemalu Montenu. Njen glavni motiv je sudbina grada kojem je posvetio jednu od svojih najpoznatijih pjesama. U tekstu ‘Taj glas otpjevao bi i telefonski imenik Sarajeva’, objavljenom prošlog četvrtka u zagrebačkom Jutarnjem listu, Miljenko Jergović piše o toj pjesmi: Poslije je otpjevao tekst slikara i karikaturiste Alije Hafizovića, onaj tekst u kojem bilo gdje da krenem o tebi sanjam i putevi me svi tebi vode, jer gledam s nekom čežnjom na svjetla tvoja, Sarajevo, ljubavi moja. Velika je to pjesma, jer je veliko sve ono prošlo i nestalo o čemu je pjevala, ali je, prije svega drugog, velika zbog Keminog glasa, njegove boje i prirode. Kako je samo bila tužna ta pjesma o Sarajevu. Takva je bila i onda kada još ništa nije bilo izgubljeno, niti se znalo šta se može izgubiti. Bila je tužna jer je taj glas pjevao samo tugu. I u pjesmi taj sudbonosni stih: gledam s nekom čežnjom na svjetla tvoja. Istina, dragi Alija, čista istina: pamtimo tu čežnju, dok se vlak lijeno vuče od Pazarića prema gradu, a mi budni usred noći čekamo kad ćemo mu vidjeti svjetla. Nikada više ni za jednim gradom nećemo to osjetiti.’
Monteno je prvi put izveo ovu pjesmu 1976. godine, na desetom Šlageru sezone, i s njom pobijedio. Potom se ta veličanstvena pjesma godinama vrtjela na ovdašnjim radio-stanicama, kao neponovljiva himna Sarajeva grada. Sjećamo se festivalskih pjesama komponovanih u slavu Beograda, Zagreba ili Splita, ali su one u poređenju sa “Sarajevo, ljubavi moja” bile blijede i hladne, lišene svake istinske čežnje.
Bilo je to vrijeme u kojem smo, u zemlji koje više opravdano nema, ‘živjeli bez mržnje i straha da ćemo idućeg dana ostati bez kruha, zdravlja i života’, vrijeme u kojem je Sarajevo doživljavalo svoje zvjezdane trenutke u svim oblastima života, sa Zimskim olimpijskim igrama 1984. kao krunom pregnuća bosanskohercegovačkog društva, kada je grad iz Montenove pjesme ličio na bajku na kakvu više nikada neće ličiti. Ako baš i nisi na ovaj svijet došao u Sarajevu, ta pjesma te je ‘ubijala’. Svi smo je slušali ne sluteći kako se približava kraj jednog svijeta, sve dok po Sarajevu nisu počele padati četničke granate, s ciljem da mu unište dušu i nanesu smrt. Vozovi su prestali da idu, kolosijeci na Željezničkoj stanici u Sarajevu postali su njihovo groblje, svjetla grada su pogašena, ostati živ bilo je važnije od čežnje za njima, one čežnje iz pjesme Alije Hafizovića i Kemala Montena.
U Sarajevu je ostalo malo onih koji su tu čežnju makar jednom osjetili. Njihov grad nije više isti, niti je mogao ostati isti. Politika etničkog čišćenja i ‘humanog preseljenja’ stanovništva učinila je svoje i potpuno izmijenila nacionalnu strukturu glavnog grada. Srpska, bošnjačka i hrvatska nacionalistička politika bile su u tom poslu solidarne.
Bošnjačkom političkom vrhu je odgovaralo da Banjaluka postane ekskluzivno srpski grad, da Mostar bude podijeljen uz izrazitu brojčanu dominaciju Hrvata i postane njihov ‘stolni grad’, jer je to širom otvaralo vrata apsolutnoj dominaciji Bošnjaka u Sarajevu, koja je institucionalno pretvorena u perfidan nacionalizam građanskog tipa. Na prvi pogled, taj nacionalizam, za razliku od srpskog i hrvatskog etničkog nacionalizma, nikoga ne ugrožava, ali u egzistencijalnom smislu grubo diskriminira pripadnike manjinskih naroda. To je ono što stvari u ovom gradu čini jako spornim, za razliku od nesporne činjenice da Sarajevo jeste i treba da bude prijestonica bošnjačke kulture.
Svi gradovi u današnjoj BiH su monoetnički gradovi, s tom razlikom što je Sarajevo kraj rata dočekalo poniženo i ubijenog duha. Bio je to idealan teren za vladavinu primitivizma, vjerske isključivosti, korupcije i organizovanog kriminala. Bošnjačka politička i vjerska elita su takav teren iskoristile za svoje ciljeve i danas imamo Sarajevo kakvo jeste – balkansko carstvo utonulo u sivilo siromaštva i političkog haosa.
To su plodovi ‘obnove’ Sarajeva, izvršene prema planovima znanih i neznanih projektanata. Viša sila, poput ratova, revolucija ili državne politike, najčešće mijenja kulturni identitet gradova. Sarajevo iz vremena austrougarske uprave nije bilo isto kao Sarajevo iz vremena turske vladavine. Njegov identitet se potom mijenjao i 1918. i 1945. i 1995. godine. Uvijek su to bili veliki istorijski lomovi. Današnja situacija je bitno drugačija od one prethodne, koja je trajala decenijama i nestala sa raspadom bivše države.
Država BiH i njeno društvo izgubili su svoj identitet. Izgubilo ga je i Sarajevo, pa u praksi imamo državu bez istinskog glavnog grada i glavni grad bez istinske države. Svjetla Sarajeva su pogašena, a u rijetkim vozovima koji se tromo vuku ‘u lokalu’ nema više putnika koji bi za njime čeznuli. Ostala je samo pjesma ‘Sarajevo, ljubavi moja’.
piše: Gojko Berić
foto: Miro Božić