Nermin Čengić: Prilagođeni

Danas, tri, odnosno četiri i po godine nakon svega – sjećate li se uopšte Denisa i Amara. Danas, dok se Sarajevom svako malo zavaljuta poneka bomba, pripuca u ravnomjernim vremenskim razmacima, da li vam je to postalo normalno?

piše: Nermin Čengić

Sinoć, u kasnim satima, u ugostiteljskom objektu u ulici Džemala Bijedića 33, ubijen je Amar Mistrić (23). Nakon što ih nije uslužio, dvadesetdvogodišnji H.A. i V.E., obojica iz Sarajeva, su pucali u Mistrića, nanijevši mu teške povrede koje su se dva sata kasnije u Kliničkom centru Sarajevo pokazale fatalnim.

Ovako je glasila zaprepaščujuća udarna vijest 13. augusta 2009. godine. Bilo je to drugo besmisleno ubistvo koje je potreslo većinu Sarajlija. Prvo se desilo godinu i po dana ranije kada je u tramvaju bez ikakvog razloga do maloljetnog bijesa ubijen Denis Mrnjavac. Nakon Denisove smrti dešavali su se protesti, proradio je bunt građana koji je više-manje jasno izražen višednevnim demonstracijama isprepadanih i ozlojađenih. Političari su tada bili iznenađeni, loše odglumivši zabrinutost tek koliko je bilo potrebno da im glave ostanu na ramenima. Toliko su bili zabrinuti da u godinu i po dana ništa nisu uspjeli učiniti na poboljšanju sigurnosti pa su dvojica debila uspjela ubiti još jednog nedužnog.

Kada je ubijen Amar Mistrić, protesti građana su bili značajno manji, trajali su značajno kraće, bili su ograničeni na prostor tek jedne mjesne zajednice, a političari su propratili dešavanja prigodnim izjavama o potrebi rješavanja problema nasilja, više niti glumeći zabrinutost, naprotiv ponudili su prpošnost i skoro ismijavanje naših strahova.

Danas, tri, odnosno četiri i po godine nakon svega – sjećate li se uopšte Denisa i Amara. Danas, dok se Sarajevom svako malo zavaljuta poneka bomba, pripuca u ravnomjernim vremenskim razmacima, da li vam je to postalo normalno? Jeste. Prilagođeni ste, a da to vjerovatno niste ni shvatili. Danas se političari više i ne osvrću na vas jer su shvatili da su vas prevaspitali prema svom nahođenju. Danas protesta više nema, a neće ih skoro ni biti jer valjda je svakom i sve dobro, barem dok nekog važnog ne dokači. A i tada, pa ni tada to više neće biti neki bauk. Prilagođavanje u svim segmentima je baš uspjelo, zar ne?