Dženaza za medije, razmahivanje vlastitom glupošću i besramljem, još jedno ubijanje mrtvih. Ovo bi ukratko bilo rezime viđenog danas (11. juli 2010) u Potočarima.
Državnici desetak svjetskih i domaćih institucija su danas u Memorijalnom centru Potočari-Srebrenica orgijali riječima nad dušama hiljada mrtvih i 775 onih koji su danas tek trebali biti ukopani. Okupljeni su ih povremeno podržavali aplauzom, u nekim trenucima gotovo i poklicima.
Skromnosti i skrušenosti, shvatanja bola i svetosti trenutka, poniznosti pred mrtvima i onima koju su ih došli ispratiti, najmanje je, (ako je i bilo) viđeno danas u prvim satima ceremonije obilježavanja Srebreničkog genocida.
Potpuni nedostatak poštovanja i redaljka bitnika trajala je više od dva sata. Svaki govornik je imao šta reći, podsjetiti, zaprijetiti, pojasniti, zatražiti, uzviknuti, aplauz pokrenuti u ključnim dijelovima govora.
Iako je razloga za sramotu i previše, tuga koju osjećamo 11. jula, svake godine je pojačana sramotom koja ne dolazi više ni zbog čega drugog do zbog imbecilnih organizatora dženaze/sahrane u Memorijalnom centru Potočari-Srebrenica, koji suprotno svakom smislu, pa ako hoćemo i religijskim preporukama, ispunjavaju program obilježavanja genocida i ukopa žrtava, potpuno suvišnim i degutantnim estradnim spektakom.
Sramota svih nas i sramota za sve nas. Aplauz!
piše: Nermin Čengić
Davno je BalaÅ¡ević otpjevao “Krivi smo mi”, li ne, ‘ajmo sad prvenstveno kriviti MeÄ‘unarodnu zajednicu.
Jedan od boljih tekstova s obzirom da iznosi zasluženu kritiku, za razliku od drugih koji se bave pukim prenoÅ¡enjem vijesti i Å¡ta je koji od “uvaženih zvaniÄnika” rekao.
Zanima me samo da li se majke Srebrenice i porodice žrtava pitaju išta?
Moglo bi se obraditi joÅ¡ mnogo pitanja u vezi sa ovim dogaÄ‘ajem koji je na veliku žalost podreÄ‘en politiÄkim ciljevima.
Sramota!
Selam prije svega!
Gladao sam iz Novog Pazara prijenos dzenaze
775 sehida i, bezbeli, plakao i jecao kao da u mezar spustam nekog svoga najrodjenijeg.S druge strane nijesam mogao da vjerujem onome sto je,rekao bih, izmedju redova odvijalo.I, mislim da niko nije trebao da izgovori ni rijeci,sem uleme i samog obreda dzenaze.Nasim sehodima ne treba ni jedna jedina rijec, osim El Fatihe,ona je Bozja rijec i zauvijek dovoljna na svakom mezarju pa i u Potocarima koji su sehidska planina, a ni jednu planinu ne dodiruje hod mrava, jer je covjek na sehidskom mezarju samo mrav!