Sok od šljiva

Taj sok, sok od šljiva, nije bio odvratan i stvarno je imao okus po šljivama. Na neki način bio je bolji od većine jugoslavenskih sokova, a preko njega saznali smo jednu potpuno nevjerojatnu istinu.

Prunus domestica

Cocta je izmišljena pedesetih godina, u vrijeme crno-bijelih filmskih žurnala i pubertetskih dana našeg socijalizma. Nismo se tada bili ni rodili, pa ni Cocta nije mogla biti piće naše mladosti, kako je sugerirala televizijska reklama. Cocta je prije podsjećala na arheološku iskopinu iz doba roditeljske mladosti; punjena u one bucmaste hrapave boce koje su izgledale manje nego što su zapravo bile, Cocta je bila simbol vremena u kojem se vjerovalo da mi možemo stvoriti svoju socijalističku Coca-Colu, bolju i zdraviju od prave Coca-Cole jer je, kako se tvrdilo u reklamama, načinjena od šipkovog soka, a širile su se glasine da se Coca-Cola proizvodi od neke kemikalije dobijene iz nafte. Ali kako je većina između šipka i nafte ipak birala naftu, partija se morala pomiriti s tim da je pametnije uvoziti proizvode Zapada nego gubiti vrijeme u uvjeravanju naroda da su oni škodljivi, odvratni i otrovni i svakako manje kvalitetni od naših socijalističkih proizvoda. U tome je, možda, bila i najveća razlika između jugoslavenskoga i svih drugih socijalizama: ruski i rumunjski komunisti bi se radije ubili nego što bi odustali od uvjeravanja naroda u ono u što nijedan narod nikada neće povjerovati.

Kako su Slovenci bili temeljit svijet i teško su odustajali od onoga što su započeli, pa ako im je već reklo da naprave socijalisticku Coca-Colu, oni su se pomučili i napravili je, ali pošto ta socijalistička Coca-Cola ipak nije pobijedila onu američku, Slovenci je nisu prestali proizvoditi. Krajem sedamdesetih bucmaste boce zamijenjene su novim i suvremenijim bocama, opet su pokrenute reklamne kampanje. Coctu su pred kamerama ispijale polugole ljepotice i letači na skijama, iako je ostalo nejasno tko su ti ljudi koji u birtiji naručuju Coctu. Ako to nije išlo ovako: tražiš Coca-Colu, konobar kaže – nema, tražiš Pepsi-Colu, konobar kaže – nema, pa na kraju piješ Coctu jer nje, eto, ima.

Cocta ipak nije bila posljednje piće s kojim se pokušalo pobijediti Coca-Colu. Tokom sedamdesetih Beogradska industrija piva (BIP) je na tržište lansirala kvas i popratila ga senzacionalnom reklamnom kampanjom u kojoj su se vidjeli veseli Rusi sa šubarama na glavama kako nazdravljaju s BIP-ovim kvasom i izgledaju kao da bi mogli za doručak pojesti sve one rahitične manekene s reklama za Coca-Colu. Bilo nam je rečeno da je kvas strašno zdravo piće, distribuiran je po svim samoposlugama, bio je jeftiniji od Coca-Cole, ali je ipak doživio žalosnu sudbinu i na kraju sasvim tiho nestao sa tržišta.

Početkom osamdesetih pojavila se traubisoda, piće od grožđa, proizvedeno po nekoj njemačkoj licenci i reklamirano kao piće za sve generacije. Ali ni traubisoda nije prošla bolje od BIP-ovog kvasa, pa se danas bolje sjećamo njezinog imena nego okusa.

A onda se sasvim tiho, bez velike vike i dreke, na tržištu pojavio najobičniji sok od šljiva, proizvod Bosanke iz Doboja. Sok od šljiva nije bio zamišljen kao konkurencija Coca-Coli, punjen je u neke ružne boce s najružnijom naljepnicom na svijetu. Bio je to jedini sok od šljiva na našem tržištu, na kojem su vladali najrazličitiji Fructalovi sokovi, pa ako već nisi pio Coca-Colu, tražio si Fructalov sok, a ako u nekom Kladnju ili Olovu u birtiji nije bilo Fructalovog soka, mislio si da se nalazis na kraju svijeta i da ti pomoći nema. U svakom slučaju, do pojave Bosankinog soka od šljiva nije ti bilo ni na kraj pameti da piješ sokove bosanskih proizvođača i to iz jednostavnog razloga jer su bili odvratni.

Taj sok, sok od šljiva, nije bio odvratan i stvarno je imao okus po šljivama. Na neki način bio je bolji od većine jugoslavenskih sokova, a preko njega saznali smo jednu potpuno nevjerojatnu istinu. Direktor Bosanke iz Doboja je u plaćenoj reklamnoj emisiji koja je emitirana u poluvremenu neke nogometne utakmice ponosno rekao da je Jugoslavija najveći proizvođač šljiva na svijetu, a da se devedeset posto jugoslavenskih šljiva proizvede u našoj republici. Zapravo, tko zna je li to uopće bila istina, ali zvučalo je zgodno. Mi smo tu ako svijetu zatreba šljiva.

piše: Miljenko Jergović