Džamonja: Tetovirani san

Kineza pamtim i po tome što je svirao bas u grupi San na dlanu, koja je svoje koncerte držala svake subote u fiskulturnoj sali Druge gimnazije. Tad u Londonu sam ga pitao šta je ustvari značilo ono San na dlanu? Tužno se nasmiješio, a čelo su mu naborala sjećanja…

Godine 1993. ili ‘94. ili ‘95. (kako godine, datumi prestaju biti važni mrtvima!) bio sam na koncertu Indexa u Londonu.

U salu veličine Templa nakrcali su se i “stari Londončani” (oni koji su tu još od prije rata) do “novokomponovanih” (koji su zbrisali za vrijeme rata)… Bili su tu i Suzana, Vlatko Kina, Muha, Zlaja Pegla, Malina i Lidija, Kečo i Amela, Biban… Na koncertu je bio i Pero Luković, koji je zapisao da se prije, za vrijeme i poslije koncerta “popilo toliko toga da bi to bilo teško i preplivati”.

To jeste istina, ali Pero je zaboravio napisati da se, takođe, prolilo isto toliko suza, jer svi smo plakali k'o godina, pogotovo kad je Pimpek zapjevao Bacila je sve niz rijeku.

Plakali smo od sreće što smo se ponovo sreli, plakali smo za svojom mladošću i djetinjstvom, plakali smo za prijateljima koje više nećemo vidjeti, plakali smo za našim gradom i zemljom…

Jedna sredovječna Engleskinja je Peri Lukovicu rekla: “Da su ovi momci Englezi, bili bi kao Beatlesi.”

On joj je odvratio: “Draga gospođo, ovi momci su u Sarajevu mnogo više od Beatlesa.”

Poslije koncerta smo se okupili u “garderobi” Bode, Davorina, Sinana, jer “pubovi” su već bili zatvoreni u to doba, ali smo se već prije bili pobrinuli za “logistiku”.

Tačnije, za to se pobrinuo Vlatko Kinez, koji je bio “stari” – u London je došao prije tridesetak godina. Vlatka sam se sjećao iz Sarajeva. Bio je nekoliko godina stariji (kad je on pošao u gimnaziju, ja sam bio četvrti ili peti razred osnovne) i moj prvi komšija.

Živio je s majkom i djedom u prizemlju, tačnije u dvorištu jedne automehaničarske radnje. Živjeli su od penzije Vlatkovog pokojnog oca, koju je primala majka, od djedove penzije takođe, ali ponajviše od sitnih poslova koje je djed obavljao za Mirka u “garaži”, kako smo zvali automehaničarsku radnju.

I po ciči zimi je prao kola ledenom vodom, mijenjao ulje, svjećice, palio aparat za zavarivanje, a mi, djeca, koristili smo njegovu slabost prema “dobroj kapljici” i krali mu “karbit”. Kasnije je u jednoj šupi u dvorištu iskonstruisao, sklepao nekakvu peć za plastiku i izljevao neke džidže i sanjao o velikom poslu, “boomu” koji će jednog dana napraviti. Kada su se u Sarajevu pojavili satovi za parkiranje, u tome je vidio svoju veliku šansu: izlio je privjeske s oprugom u koji je moglo stati deset kovanica od po dinar, ali kako Sarajlije ionako nisu bile spremne da plaćaju parkiranje, tako su se i njegovi privjesci pokazali sasvim beskorisnim.

Kineza pamtim i po tome što je svirao bas u grupi San na dlanu, koja je svoje koncerte držala svake subote u fiskulturnoj sali Druge gimnazije. Tad u Londonu sam ga pitao šta je ustvari značilo ono San na dlanu? Tužno se nasmiješio, a čelo su mu naborala sjećanja: “Ja sam bio taj koji je dao ime grupi. Kasnije su ime promijenili u “Dlan” i čuo sam da su prilično dobro radili u Holandiji i Njemačkoj, ali ih nikad više nisam čuo ni vidio. Goran i ja smo jednog dana sjedili u “Parkuši” i na dlan mi je pala pahuljica maslačka, pokušao sam je uhvatiti, ali ona je na najmanji dašak vjetra “pobjegla” i nastavila, baš kao da me zajebava, da kruži nad stolom, i Goran i ja smo uzaludno mlatarali rukama i grabili prazan vazduh, ali je nismo mogli jamiti.”

Smijali smo se kao ludi, a ja sam rekao: “Ovo je kao san koji ti leži na dlanu, tako blizu, a neuhvatljiv.”

Tako je to bilo. I mada ga više ništa nisam pitao, Kinez je, valjda smekšan Chivasom, nastavio: “Sjećaš se mog djeda Joze? On je u svojoj “fabrici”, kako je ponosno nazivao onu šupu u dvorištu, trebao za Mahira Cigana izliti neka plastična ležišta… Elem, dobrano je kasnio, pa sam mu jedne večeri i ja pomagao. Djed je već bio dobro “povukao” kad je banuo Mahir. Psovao je majku p'jansku, a moj djed je samo, oborene glave, šutio. Umiješao sam se da ga zaštitim, ali Mahir mi je svezao šamarčinu “bekendom”: “Ti se ne miješaj, pederu mali.” Pao sam i pri padu oborio pivsku flašu. Flaša se razbila, a meni je pao mrak na oči i zamahnuo sam grlićem prema Mahirovom licu, ali sam fulio i zahvatio ga po vratu. Potrefio sam arteriju i dok je stigla “hitna” Mahir je već nasmrt iskrvario. Dobio sam šest godina Stoca. Jebi ga.”

“Znam, sjećam se toga, ali nisam znao da se tako desilo. Sjećam se da je raja pričala da si nožem zaklao Mahira.” “Jebo raju. Ja ti pričam kako je bilo.

Dobro sam prošao u Popravnom. Među džeparošima, sitnim provalnicima, kradljivcima auta sam, kao ubica, dobro kotirao. Niko me nije dirao. Tu sam završio i bravarski zanat. Pustili su me kad sam napunio osamnaest godina.

Vratio sam se kući – djed je već bio umro. Majka je živjela s nekim klošarom Ivicom. Svojih stvari nisam imao. U djedovu “fabriku” sam prenio samo svoj gramofon i ploče. I gitaru. Nije mi dugo trebalo da nađem posao. Bio je onaj dobri čovjek Božo, kojem nije smetalo što sam “kriminalac”, i on me je zaposlio u svojoj bravarskoj radnji. I Popravni, i Mahir, i djed i majka, sve je to bilo iza mene. Tad sam se i upoznao s Majdom. Radila je u “Jugobanci” i opet mi je san sletio na dlan. Tolerisao sam to što je Majda voljela da s vremena na vrijeme smota “joint”.

Onda, malo-pomalo, počela je da se mijenja i ja sam skontao da se navukla na iglu. Da slika bude potpunija, diler joj je bio Mahirov mlađi brat, Mujke.”

Ruke su mu se tresle kad je sipao piće i kad je palio Pall Mall: “Kako vi to sad kažete – odradio sam ga. Našli su ga na Alipašinom, pregaženog na tramvajskim šinama. Nikome do govneta nije bilo stalo -ponajmanje drotovima, ali ja sam, svejedno, ispalio za Englesku.”

Otvorio je šaku i pokazao mi dlan ruke. Na dlanu je bila utetovirana pahuljica maslačka: “Ovo je bila prva stvar koju sam uradio kad sam došao ovdje. Niko mi više ne može maznuti moj san.”

“Pa, šta sad radiš? Sviraš? Kao bravar?”

Mutno je pogledao kroz mene i rekao: “Ono što najbolje znam.”

Način na koji je to rekao me obuzeo jezom. Nije mi odgovorio na pitanje.

Ili možda jest?

pričao: Dario Džamonja