Nermin Čengić: Vid’ nam zastave što je žuta

Kad je devetsto-devedesete godine prošloga vijeka narod ujedinjeno zakoračio u pluralizam uz još postojeće, iako već klimave zakletve Titu, bratstvu-jedinstvu i zajedničkoj domovini svih naroda i narodnosti, neki nisu ni slutili, a neki drugi su se tek potajno nadali da će uslijediti sveopšta borba za nezavisnost jednih od drugih.

Glasalo je i staro i mlado,
uz zakletvu da smo svi k’o jedno.
Izašlo se na izbore važno,
postizborno stanje posta bijedno.

I dobiše svi što su htjeli, iako su se mnogi zaklinjali da nisu htjeli to što su dobili. Priča se da je tad bilo mnogo igara i mešetarenja lokalnih izbornih komisija, koje su oživljavale mrtve dajući im pravo glasa. Međutim, matematika je egzaktna nauka i barata činjenicama, pa se najprostijom računicom dolazi do zaključka kako nove tzv. demokratske snage što smrde raspalim nacionalizmom ne bi uspjele postići tako spektakularne rezultate kakve jesu postigle pa da su baš sve svoje mrtve podigli i odveli na birališta. Narodi su se opredijelili.

Ali tu se nije moglo stati,
krenuše se zdušno odvajati.
Od Slovenca, Hrvata, Bošnjaka
pokaza se da je želja jaka,
da se ništi što je dotad bilo,
samostalno boljim se činilo.
Referendum raspisala raja
da se vidi kom su veća jaja.

Nakon odlaska Slovenije iz skupine šest republika i dvije pokrajine slijedilo je i osamostaljenje Hrvatske. Svako se konačno odlučio odvojiti na svoj ili tuđi način, tradicionalno krvavo i nasilno. Javnost je, ponajviše zahvaljujući ograničavajućoj propagandnoj mašineriji nekad velike odbrambene snage, a sad agresora, još uvijek bila u nedoumici kome ili čemu vjerovati. Na red je došla i najtrokutastija republika koja, kad je malo bolje zagledaš, ima oblik srca, a i po vokaciji je bivala najsrdačnijom među vjekovno srdačnima. Kako bi plan o postjugoslavenskom ludilu u potpunosti uspio valjalo je proburaziti upravo to srce, iskidati ga i servirati s prilogom.

Konačno, došao je 1. mart 1992. godine. Raspisan je referendum za definitivnu odluku još uvijek bosanskohercegovačkog naroda o tome da li i dalje želi da bude dio nečega što tada realno već dvije godine nije postojalo. S jedne strane, budile su se uspomene na zajedništvo koje je nestalo ili se trampilo za paranoju. S druge strane, počela se oprašivati historijska čitanka gdje se mnogi po prvi put upoznaše sa faktima o bogumilstvu, banovinama, kraljevstvima i do tada prilično utrnutim sjećanjima na razloge postojanja kamenih cvjetova, onih o kojima je Krleža još davno Gospođi Evropi uletio klizeći, a Indexi pretvoriše Dizdarove riječi u strahovitu zvučnu zbriku MODRA RIJEKA.

U praskozorje 1. marta 1992. godine, razlozi ZA nezavisnost Bosne i Hercegovine su bili više nego jasni. Odluku za osamostaljenje od onog što je na geografskoj karti ostalo od zajedničkog zdravomislećem čovjeku nije bilo teško donijeti jer se već desio “VUKOVAR“. Ali, referendum za osamostaljenje nije dao odraz jedinstvenosti i neupitnosti srcolikog teritorija kako se do tada mislilo. Već načeti 1990. godine, Bosanci-i-Hercegovci su na referendum o nezavisnosti izašli raslojeniji nego ikad. Na koncu ispade, a to se danas predstavlja kao činjenica, kako cijeli jedan narod od prisutna tri, uopšte nije glasao. Za objašnjenje tog fenomena ponuđeno je da su rezultati bili poprilični u korist odvajanja od, kako je tad nazvaše, ‘krnje Jugoslavije’. Oni što će se ubrzo upisati među najgore zločince i ubice modernog doba uvjerili su svoje klimače glava kako su im svi drugi sem onog koji maše njegovom zastavom smrtni neprijatelji. Niko se nije pretjerano trudio razbiti takve predrasude. U vokabular su nasilno uvedene riječi: tolerancija i suživot; fraze: jedni s drugima i jedni pored drugih. Bratstvo-jedinstvo je, kako će se ispostaviti, zauvijek degažirano u svemirski bezdan.

Nakon objave rezultata pomenutog referenduma uslijedile su ‘čaraparske’ barikade, definitivno izbacivanje slova N iz skraćenice JNA, iscrtavale su se mape prema kojima će ‘na terenu’, s više ili manje uspjeha, biti formirani kojekakvi torovi novoosvještenih, gdje je lokalnim preambicioznim piljarima postalo lakše naplaćivati svu patnju životne sujete. Razdjeliše se teritorije, umjetnost izvođenja zločina nad čovječnosti je unaprijeđena za više stavki, prekopavane su livade kako bi se po njima sijale ljudske kosti umjesto pšenice, rušena su znamenja i gradovi kako bi se podigli ´stariji i ljepši´, utvrđivali su se preduslovi za potpisivanje novog, novijeg, pa najnovijeg primirja, koje će za koju godinu, najviše pedeset opet eskalirati u novo klanje.

U jeku svega je ovdašnja delegacija u lister-odjelima skoknula do Njujorka, gdje im je u zgradi Ujedinjenih nacija svjetska sila podigla zastavu s mirisom ljiljana na jarbol na kojem danas viori evropska ‘vid’ nam zastave što je žuta’. A, mrtvi, njih je bilo k'o u filmovima. Ubijalo se iz različitih razloga. Jedne jer nisu htjeli, druge jer nisu smjeli, treće jer su voljeli. Činjenica je da je najmanje mrtvih među onima koji su mrzili i ubijanjem htjeli svoj bolesni seksualni nagon dovesti do perfekcije. Mnogi od njih su i danas na pozicijama s kojih su u stanju pokrenuti novo igranje vatrom, oštrenje noževa, podmazivanje cijevi. Nisu sklonjeni, nisu osuđeni, a ni podršku nisu izgubili. Rezultat je ostao neriješen. Iako će vam se na svakom koraku, posebno o obilježavanju značajnih datuma zaklinjati kako je suprotno, prostim zbrajanjem činjenica i faktora na terenu se lako dolazi do zaključka kako umorna zemlja ostade žedna još krvi i gladna još kostiju. Jer i pored svog ZLA učinjenog posljednjih dvije decenije i danas spomenici, groblja, imanja povratnika osvanu ‘ukrašeni’ svastikama i inim znamenjem koje baš i nema dah proljeća, slobode i nezavisnosti kakva nam se potura kao nešto što jest. A nije!

Od čega se to danas nezavisno u Bosni i Hercegovini? Zemlja, skoro država, koja ima manje moći i uticaja od njenih particija što je mogu skrnaviti i rušiti kad god se lokalnim direktorima pojavi nejebica na čelenci. Zemlja, skoro država, kojom 20 godina nakon osamostaljenja, dakle nezavisnosti, upravlja ‘međunarodni faktor’. Zemlja, skoro država, čije vlasti, pod uslovom da su uopšte uspostavljene, plaze jezike po berlinima, briselima i njujorcima, napose zagrebima, beogradima, ankarama, a samo kako bi zadali novi udarac konkurenciji i nasekirali onog drugog odnosno trećeg. Zemlja, skoro država, čiji novi/stari, opet i ponovo i opet i ponovo izabrani lideri, dvije decenije nakon proglašenja nezavisnosti sasvim otvoreno i ozbiljno raspravljaju, ne o ujedinjenju razjedinjenog već o daljem rasparčavanju, usložnjavanju i ovako teško objašnjivog postojanja najnenadjebivije jednačine na svijetu: ´51% + 49% + Distrikt = 2 + 1 = 12 + 1 = BiH?´. (Nisam siguran da sam dobro postavio jednačinu jer čak ni Grigori Yakovlevich Perelman nije uspio razlučiti ovu balkansku enigmu.)

O kakvoj nezavisnosti da pričamo, kakav jubilej da slavimo i šta je ovdje zaista nezavisno? A da se odlučimo za istinu i odvajanje bitnog od nebitnog, svakodnevnog od vjekovnog, jasnog od nejasnog, pa si priznamo kako su jedine stavke, koje su se osamostalile u toj narečenoj nezavisnosti tek pamet od mozga, smisao od razloga i normalan život od konstantnog privida normalnosti? Jer:

– PAMETI NEMA. Da je ima ne bi se vajni intelektualac borio za svoj sitnošićarski dan zabavljajući se olajavanjem drugog, provodeći tako dane u naplati honorara od stranački sasvim jasno svrstanih medija, već bi svaku svoju sivu ćeliju upotrijebio na razbijanje gluposti, koja je postala lifestyle i već sasvim uspješno ugrađena u genetski kod organizama na ovim prostorima.

– SMISLA NEMA. Da ga ima ne bi, u namjeri razumijevanja čovječanstva i čovječnosti, anatomija bila izbačena ili u najboljem zanemarena nauštrb geneologije, već bi sastav tijela bio jedina bitna predodžba svrsishodnosti. Ali onda bi se došlo u opasnost da na scenu izbije shvatanje kako baš svi mi imamo i srce i krv i jetru i mozak i… pa se ne bi imalo čime vabiti protiv drugog.

– NORMALNOG ŽIVOTA NEMA: da ga ima ne bi postao tek virtualna predodžba o željenom; da ga ima živio bi se na ulicama na kojima danas vlada smrt, a ne među četiri zida sa ‘prozorom u svijet’; da ga ima realizovao bi se ispunjenjem umjesto vječnim obećanjima o boljoj budućnosti; da ga ima disao bi se punim plućima, a ne bi se životario pred blještavim televizijskim i kompjuterskim ekranima; da ga ima mjerio bi se pređenim kilometrima, a ne potrošenim megabajtima.

I šta je, dakle nezavisno u tom Danu nezavisnosti na ovim prostorima, s jubilejskom naznakom na nekad zemlju u obliku srca, a danas smrznutu trokutastu cjelinu u raspadanju? Valjda je ta Bosna i Hercegovina jedino što je u svemu nezavisno. Nezavisna od sebe same. S tendencijom ka daljem propadanju.

piše: Nermin Čengić, 2012