‘…nikad se nemoj ispovijediti prijatelju, nikad mu ne otkrij nijednu svoju tajnu, ne pokaži nijedan ožiljak. A, ne prihvati to ni od njega – ako hoćeš da sačuvaš prijateljstvo.’
Dario Džamonja
Sjedili smo tog kasnog poslijepodneva u Velikom parku, pušili šuteći, dumali nešto svoje – ako smo uopšte i dumali.
Ja sam gledao u stablo platana po kojem je plesalo sunčevo svjetlo i mislio kako me njegova kora podsjeća na leopardovu kožu. Rekao sam to Mrkom, a on je bacio kratak pogled, mrzovoljno povukao dim iz cigarete i rekao: ‘Mene podsjeća na debele Njemice na plaži, na moru kad im se koža guli s pocrvenjelih ramena…’
Pošli smo taj dan u kino, Romaniju, igrao je neki film sa Barbarom Streisend i Robertom Redfordom, kod Privredne banke smo odigrali par brzih lutrija, a onda, baš kao da smo to unaprijed dogovorili, pređosmo pustu Titovu i sjedosmo na klupu…
‘Nekako se čudno osjećam’, rekoh.
‘I ja.’
(Sutradan smo, iz novina, saznali da je baš u isto vrijeme – pet i deset, ako se ne varam – dok smo mi sjedili u parku, Bukurešt pogodio zemljotres, a i Beograd ga je osjetio dovoljno da se ljudi uspaniče; u Sarajevu su ga, možda, osjetili oni što stanuju na najvišim spratovima… Ne znam kakve to ima veze, ali, kontao sam, ako je istina da zlatne ribice i još kojekakve životinjke mogu predosjetiti zemljotres…?)
Klupa na kojoj smo sjedili nije bila baš najsretniji izbor: do nje je bila javna hala sa svim svojim miomirisima, a bila je i poznata kao omiljeno sastajalište pedera najniže klase, nimalo nalik ‘nurejevima’ u Armani odijelima i svilenim košuljama. Prišao nam je mladić, vrckajući guzičicom: ‘Ah, kakav prekrasan dan! Mogu li dobiti vatre’, pitao je i načinio pokret rukom kao i da bi sjeo na klupu?
‘M'rš u pičku materinu pedersku’, prekinuo ga je Mrki, a pederčić je, s prezrivim izrazom na licu, rekao: ‘Samo pitam, ne ljuti se – muškarčino!’
Nikad nisam bio ljubitelj pedera, ali ja bih mu, ipak, dao vatre i (vjerovatno) se zajebao, jer on bi tad sjeo pored nas, počeo neku svoju isplakanu priču i valjalo bi ga se nekako kotarisati…
Mrki je bio u pravu. Kao i u većini slučajeva.
Bio je stariji od mene desetak godina, ali nikad nije pokazivao da mu to smeta, da nismo ravnopravni, nikad se nije ponašao pokroviteljski ili superiorno – družili smo se, otaljavali naše živote ne znajući baš puno jedan o drugom.
Naišao je neki čikica, zamahao štapom na nas (mi smo sjedili na naslonu klupe, a noge držali na sjedištu): ‘Ima i drugih ljudi koji će koristiti tu klupu…’, pokušao je od svog, još jednog, beznačajnog dana napraviti ‘događaj’, ali ga Mrki nije ni pogledao, nego samo procijedio: ‘Ne prdi, stari!’
Opet sam se osjetio malčice nelagodno, a Mrki, kao da je pogledao karte mojih misli, počeo je objašnjavati: ‘Najviše na svijetu mrzim licemjerje, taj strah da se stvari nazovu pravim imenom, sve to prenemaganje oko ‘starih i bolesnih'… Znaš li zašto ljudi vode brigu o ‘laponcima’ i ‘dilajlama’?’
Bilo je to samo retoričko pitanje: ‘To je njihov ritual, neko pagansko, vudu prinošenje žrtve, samog sebe, ne bi li izbjegli nešto što mora da se desi ili zaobišli nešto što je moguće da se desi. Ko normalan uživa u pranju smežuranih guzica ili ‘igrajući’ se s debilima, invalidima? Niko! Zato okrećem glavu od njih, nastojim ih izbjeći, odvratiti pogled od tog ogledala u kojem se vidim: bespomoćan, okružen ljudima koji mi pružaju ‘ljubav i pažnju’ kad mi više nije potrebna…’
Pokušao sam da se složim s njim:
‘Znam, ali to, brate, izgleda nekako…’
‘Okrutno? To si htio da kažeš?’
Kimnuo sam glavom: ‘Dobro, pusti sad to: ali šta ti je trebalo da sinoć onako handriš Debu?’
(Sinoć smo igrali pokera kod mene: on, Deba, Mujo i ja. U početku je Deba dobijao – pošla ga je karta, ono što se kaže ‘k'o budalu kurac’, a nije da je Deba bio levat za poker, pa nas je ‘čakuzio’ sve dok mu Mrki, najnevinije i najbezazlenije, reče:
‘Bogami, Deba, da sam na tvom mjestu, ja bih se zabrinuo.’
‘Što to?!’
‘Pa, kako te sere karta – šta li ti žena radi večeras?’
Debino lice je buknulo, pokušao je da se slabašno nasmije, a onda nasuo veliku čašu ‘štoka’ i pravio se da ignoriše sve daljnje dvosmislene primjedbe Mrkog, ali je počeo cupkati na stolici, paliti cigaretu na cigaretu, a na kraju me upitao: ‘Mogu li telefonirati?’
Otišao je u hodnik i vratio se kao malo umiren nakon kratkog razgovora (sa ženom, bezbeli), ali je počeo gubiti i to s nekim sladostrašćem ili kao da se žuri da zijani zadnji dinar…)
Mrki mi je spustio ruku na koljeno: ‘Prvo da ti nešto kažem, ako hoćeš, možeš to nazvati i savjetom: nikad se nemoj ispovijediti prijatelju, nikad mu ne otkrij nijednu svoju tajnu, ne pokaži nijedan ožiljak. A, ne prihvati to ni od njega – ako hoćeš da sačuvaš prijateljstvo.’
Prekinuo sam ga:
‘To mi nekako zvuči apsurdno: kome ćeš – nego jaranu? Valjda za to prijatelji i služe?!’
‘Prijatelji služe da te zajebu, da iskoriste kad za to dođe trenutak, da ti podastru na sto sve ono što si im nekad – ti si to već i zaboravio – povjerio. Ili će, ako su oni ‘pukli’ pred tobom, početi da te mrze, jer znaju da ih imaš, da ih držiš…’
‘A, žene?’
Oči su mu bljesnule: ‘One – posebno.’
Nastavio je: ‘E, sad da ti ispričam za Debu! Jesi li primijetio da uvijek nosi košulje dugih rukava?’
Nisam, a i da jesam, mislio bih da je to neka njegova ‘furka'…
‘Znaš li zašto? Da sakrije ožiljke. U četvrtom gimnazije, dok se još zabavljao s Vericom, sadašnjom ženom, prerezao si je vene. Jedva su ga spasili.
Svi u gimnaziji, pa i u gradu, znali su da se Verica ‘klepa’ naširoko i nadugačko. I on je to znao, ali se pravio ‘tošo’, a onda mu je, tupanu, palo na pamet da stavi žilet u venu. Onda ju je zaprosio, bolje rečeno – ucijenio: ako se ne uda za njega, slijedeći put će očevim pištoljem ubiti i nju i sebe. Ona, ‘čvaka’, kakva je vazda bila, pristala je na brak, ali pod svojim uslovima: nema joj se pravo miješati u život, nema mu pristupa u njenu postelju – pristaje na to samo radi njega, da bi ostali svijet mislio da je muškarac, a ne pihtija – baš tako je rekla! Ništa ti ne foliram: sve mi je to Deba sam ispričao. Licemjerje ga je do toga dovelo; upropastio je i svoj i njen život samo zato što stvari nije nazvao pravim imenom, a to što ga ja podjebavam je samo ventil na koji mu ispuštam višak ‘pare’. I znam da me mrzi. A, to je dobro, jer ako prestane reagovati na moje sitne zajebancije, to lako može značiti da bih se i ja, pored Verice i njega samog, mogao naći na nišanu pištolj a…’
Sav sam bio smušen: Mrki je u sekundi sve okrenuo tumbe, a, svejedno, činilo mi se da je u pravu, i to mi se gadilo.
‘Znači li to da trebaš da živiš k'o životinja, da stalno vrebaš, da izbjegavaš da budeš uvreban, da stalno budeš sam?’
‘Znači’, rekao je sigurnim, mirnim glasom.
‘Ali, ako ja to neću, ne mogu?’
‘Onda ćeš cijelog života ostati na raskršću…’
‘O čemu pričaš?’, nisam shvatio.
‘… a raskršća su najgora mjesta, najviše nesreća se događa na njima.’
pričao: Dario Džamonja