U to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri službenika, dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko pasa. Čaršija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali tronožac, stolicu, metar ili metlu.
Zuko Džumhur
Moj dragi rođak zvao se Ahmetaga Džumhur. Njegova žena bila je Dudihanuma. Ahmetaga Džumhur, od milošte zvani Kajmo, bio je gradski smetljar u Konjicu. U stvari on je bio općinski podvornik čija je prva dužnost bila da čisti dva ili tri sobička u staroj općinskoj zgradi, da raznosi rijetka pisma ili pozive, da pomete konjičke sokake, da u sumrak upali nekoliko gradskih fenjera i da ljeti polije glavnu ulicu konjičke čaršije. Imao je magare, kolica i bure sa crijevom i štrcaljkom.
Ahmetaga, zvani Kajmo i njegova žena Dudihanuma bili su omaleni, veoma siromašni i nepismeni, ali omiljeni, veseli i veoma sretni ljudi. Nije se u Konjicu mogao zamisliti teferič ili bolje sijelo na koje oni nisu pozivani. Na teferičima bi njih dvoje pjevali i igrali i njihova pjesma bi posebno uveseljavala zvanice. Glasovi su im bili prozukli i pomalo bajati.
U to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri službenika, dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko pasa. Čaršija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali tronožac, stolicu, metar ili metlu. Povremeno bi se u gradu pojavio jedan, ili najviše dvojica lopova. Bilo je to pravo čudo o kome bi se u čaršiji dugo pričalo.
Općinska zgrada bila je pored starog kamenog mosta na Neretvi. Imala je četiri stara pisaća stola i nekoliko rasklimatanih stolica i klupa na kojima su sjedili odbornici kada bi vijećali ili narod što bi navraćao nekakvim poslom.
Jedina vrijedna stvar u čitavoj toj zgradi, po shvaćanju moga rođaka bio je jedan stari ćilim sarajevske tvornice ćilima u odaji predsjednika. Tome starom ćilimu naročitu brigu i pažnju posvećivao je Ahmetaga. Za taj ćilim imao je i posebnu metlu. Niko pouzdano nije znao ko je i kada je taj ćilim nabavio i u općinu donio. Jedni su pričali da je ćilim još za Švabine vlade u Bosni i Hercegovini donio sam barun Benko, a drugi da ga je nabavio barun Kučera. Moj rođak Kajmo, tvrdio je čas jedno, čas drugo.
Predsjednici općine su se mjenjali, dolazili i odlazili. Za svoje duge službe moj rođak ih je promjenio desetak. Svakome novom predsjedniku održao bi prigodan govor u kome bi mu pored dobrodošlice napomenuo da dobro pazi na ćilim i da ne hoda po njemu bez velike nužde i nevolje. Ćilim je promjenio mnogo predsjednika i mora još dugo da traje i da se ne haba i ne troši. Predsjednici dolaze i odlaze, a ćilim ostaje. Ti govori predsjednicima bili su za Kajmu najvažniji i najsvjetliji trenuci.
Imao je samo jednu želju – da poslije njega na tu funkciju podvornika, smetljara, fenjerdžije i polivača konjičkih sokaka i čuvara općinskog ćilima dođe njegov sin Ragib. Želja mu se ispunila. Neka mu je lahka zemlja koju je čitavog svog života čistio i polivao.
zapisao: Zuko Džumhur
Ulazeći dalje u kompaktnu dramatiku pripovijedanja Zuke Džumhura imam osjećaj kako je on znao prošlost puno bolje od većine “poznavalaca” historije Bosne i mogu još bolje osjetiti kako u istoj toj Bosni nije bilo odveć lahko biti neko,a da nije bio pod pritiskom i rigidnošću koju je ona (Bosna) i do dana današnjeg zadržala. Moj dobri otac koji nas je prije dvanaest godina napustio i preselio na drugi svijet volio je Zukine priče, ali sada znam i zašto. Jednostavno, Zuku nije teško zavoljeti…
RIJEDAK ZRAK
Bilo je to davno. Ukoliko me sjećanje ne vara, poslije za-vršene srednje škole i odsluženja redovnog vojnog roka, zaposlio sam se preko Studentskog servisa u Bitumenki, u jednom od sarajevskih dijelova grada, Nedžarićima. Imao sam već tada pomalo varljivih i nedovoljno ozbiljnih dvadeset godina. Danas je to samo zgrada u kojoj, čini mi se, nikog nema, osim jedne trgovačke radnje gdje se prodaje skijaška oprema, bicikli i druga roba. Od benzinskih isparenja i prašine, te zagađenja od bitumena, radeći tu kao pomoćni radnik, nisam se osjećao dobro i prekinuo sam sa svojim radom na određeno vrijeme. U to vrijeme radili su u Bitumenki neki ljudi od kojih već većina njih nije danas živa. Nije više živ ni moj otac koji je radio u istoj toj firmi. Bitumenka u užem dijelu grada, odnosno glavnoj njenoj arteriji poput prestar-jelog, postmodernog, grobnog mjesta i neke čudno teške, radničke, prisilno bogate bijede, stoji mi pred očima kao jedan od spomenika socijalizmu. Vjerujem da nema danas puno preostalih ljudi koji su tu nekada radili, te ne očekujem da će mi iko u ovo moje, iz ko zna kojeg razloga što radim, svjedočenje vjerovati. Poslije upisa na fakultet nisam imao niti za tramvajsku kartu, niti za doručak, a kamoli za cigarete, a bio sam strastveni pušač i uglavnom multitalent za sve ili ništa. Sjećam se knjige kojoj je upravo u podnaslovu glasilo: „knjiga za svakoga i ni za koga“.Ta knjiga mi je nekad bila jako, jako draga. Kolege i kolegice s Medicinskog fakulteta nisu me prihvatali na način da, na primjer, mogu od nekog od njih posuditi knjige za koje nisam imao novac, da ih barem negdje kopiram, jer bi to bilo puno jeftinije nego u knjižari kupiti nove. Često sam na predavanja dolazio pospan i umoran brinući se o zdravlju svojeg oca koji je bio sistemski bolestan. Iako je bio u to vrijeme aktivan kao društvenopolitički radnik, nije imao ni dva pošteno izgledna odjela koja bi mogao na sebi nositi. Ja, njegov sin, uvijek bih bio u istim pantalonama i istom, onom očevom, starom, narandžastom džemperu, koji sam ponosno nosio kao njegov sin i tankoj, najjeftinijoj jaknici kupljenoj na buvljaku u Ulici Vase Miskina ili današnjoj Ferhadiji. Volio sam igrati šah, svirati gitaru, maštao da ću jednog dana biti doktor, a to se ipak nije dogodilo.
Došao je rat, a nešto malo prije toga uglavnom zbog nepravde na koju nisam mogao uspješno uticati, potražili su, moj dobri otac i moja majka pomoć psihologa ili psihijatra, za mene, svojega sina koji nikako ne spava noću i koji voli čitati Bhagavad Gitu do u kasne noćne sate. Družiti se s kojekakvim sumnjivim umjetnicima i socijalističkim probisvijetima. A probisvijeta je bilo raznoraznih, mnogo više talentiranih od ovih danas, mnogo poznatijim nego ovima sa skupim autima i vezama u policiji. Biti dobar ili biti loš nije bila stvar izbora. Ona je stvar uvjerenja. U stvari, bilo je to svejedno, jer riječi nisu nikad bile dobra zamjena za novac, niti je to ikada bilo, niti će, izgleda, tako u budućnosti biti? Ali, ja sam, u stvari, uvijek ispadao često nepopravljiv u svojoj gluposti i budala što još vjerujem u ljude i vjerujem u sklopljena prijateljstva. Znam neke baš do gnušanja i prezira, odvratne gadove, koji ne zaslužuju da na zemlji još žive. Znaš li ti možda neke, dragi moj prijatelju, dragi čitatelju?
Naravno, bilo je i onih koji su znali Jesenjina napamet, ali nisu imali niti pola dinara za kafu u nekoj socijali.
Gledam danas SCC na Marindvoru, pun, krcat, ali pred očima mi još uvijek ona ista socijala ili mjesna zajednica kojom „usrana šminka defilira našim putem za Kathmandu i razvit ćemo tamna jedra na vjetru kao nekad“. Taj dan majka i ja pred SCC-om… Da, ja i majka pred SCC-om! Sipao je sitni snijeg i bio je mjesec januar.
U tom trenutku dečkić od nekih dvanaestak godina prilazi mojoj majci i moli je: „Gospođo, možete li, molim Vas, otići sa mnom u samoposlugu? Ja i majka nemamo šta da jedemo!“. Mojoj majci u oči grunuše suze. Govorim joj: „Majko, ne nasjedaj na to! Sram neka ga bude! Mali je samo vješto od nekoga nagovoren! Gdje mu je ta majka, uopće?“. Ali, u dnu mog srca prikrivena je zebnja i zabrinutost. Šta da se radi? Pošli smo, ne znam kako, u blještavilo i tržni, praznični glamur trgovačkog centra, a ja sam u sebi tih nekoliko sekundi do SCC-a umro. Tih nekoliko sekundi bio sam mrtav. Hodao sam s majkom, ali nisam bio prisutan među živima sve zbog tog djeteta od jedva dvanaest ili nešto više…
A onda pošto sam umro, zapljusnuo me je i skoro sasvim zaslijepio val vrlo teške, religiozne istine. Nisam išao više na fakultet, već samo u džamiju. Ne samo na džummu, već i u crkve i katedrale. Molio se u Društvu za svjesnost Krišne među bhaktama u BKC-u, molio se s krunicom u ruci u maloj, čistoj kapelici Družbe srca Isusova, i na Bistriku dva tri puta u Crkvi Svetoga Ante u nedjelju na podne. Učio Oče naš i islamske šarte ešhedu en la illahe illallah, mantrao tri ključne riječi hinduizma: Rama, Hare, Krišna. Čak sam prišao telematima za koje je Aleister Crowlly otjelotvorenje nekog višeg duhovnog bića na Zemlji praveći dekoracije na svojim Tarot-kartama i učeći bijelu i upozoravajući na crnu magiju. Prilazio sam i mormonskoj vjeri iza kafea Park, takozvanoj „parkuši“, sarajevskim nekolokvijalnim žargonom nazvanim. Vjeri gdje je po njegovom ličnom svjedočenju, on, naš, američki građanin, Džozef Smith, lično poznavao gospodina Boga i objasnio mu sve u Knjizi Mormona šta sve treba da činimo u ovom životu i poslije.
Imao sam u svom posjedu i pravoslavnu i katoličku Svetu Bibliju, Časni Kur'an mi nije nikada ispadao iz ruku. Postao sam darežljiv koliko sam mogao, što možda ne bi mogao niko drugi nego samo jedna dobra i predobra duša na ovom bijelom dunjaluku ili svijetu?
Djecu, kao djecu, sam vidio na drugi, sasvim novi način i to je bio glavni, kako bi se moglo reći, uzročnoposljedični lanac mog budućeg djelovanja da se ipak prihvatim čiste filozofije.
Čitajući ozbiljno i prisebno Platonova djela i čitajući o Sokratovoj smrti, moj, hajde da tako kažemo, prosječni umni uzrast sasvim običnog čovjeka, nekako se uzdigao u puno više sfere gdje je zrak rijedak i gdje se vazduh samo zubima siše, gdje je vrlo teško disati ili je, možda Vam samo lažem, počeo sam hodati potpuno neshvatljivo nekim svijetlim, božanskim stepenicama? Postao sam za vrlo kratko vrijeme nekako stariji i ozbiljniji negoli za svih svojih osam godina primarne i četiri srednje škole učeći sve te, za mene potpuno nove i teško razumljive stvari. Po nekima sam, možda, i duševno obolio?
Nisam tragač za čudima, ali dešavale su mi se stvarno često neke čudesne stvari. Ništa novo i spektakularno za čuti ili reći, ali primijetio sam, na primjer, da me neke žene malo čudno i s vidnom pažnjom ponekad slušaju i prate. Primijetio sam i ja kod samoga sebe neki neobjašnjiv stid ako bih samo u djeliću sekunde pomislio da bih mogao upasti u neprilike jednostavno šaleći se s njima. U jednom kratkom trenutku propadanja u tom uskom, materijalnom prostoru brzo pomislih, neka mi je Bog na pomoći, da bih takvim životom mogao na neki način sam sebi izgraditi stvarno zavidno dobru i stabilnu egzistenciju? Ali, otkud bih takvo nešto mogao ja, ono moje malo „ja“, znati, ako sam Bog ne želi, za mene lično, da ja to znam? Ne, ne vjerujem to zato što sam malodušan. Mislim da je intuitivno neki podivljali crv trovao moj konto na računu Boga.
Samo, još se nisam nigdje našao. Valjda tako i treba da bude, ali Svevišnji samo zna! Svi ćemo jednog dana doći k njemu, a kako će kome biti, On će na najbolji način, za svakog od nas, običnih ljudi, da zna!
Dio mojih živaca popila je majka, jer ta, moja realnost i njena realnost, nisu se uspješno preklopile u koncenzus. Ono što razum odobrava to Nadduša osuđuje.
Vrijeme je prošlo. Nešto od svega što sam ikada znao ostalo je u obaveznoj literaturi za redovne škole u Sarajevu. Tu bih završio svoju priču.
Jer, znaj, od sada, Bože moj, ti jesi original, a oni su „sladkorji“, „beljakovine“, „maščobe“… i tako dalje i tome bliže!
februar, 2020. god. u Sarajevu
autor Nazif Habul, profesor filozofije i sociologije
Aferim Nasko
Huuu