U noći sa 25. na 26. august 1992. godine četnici su zapalili sarajevsku Vijećnicu. U požaru koji je uslijedio nakon granatiranja unutrašnjost je potpuno izgorila. U vatrenoj stihiji zauvijek je nestao Katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, većina knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o istoriji Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Vijećnica gori nakon granatiranja (Sarajevo, 1992)
‘Sklonite se ljudi pobogu. Pucaće opet, sigurno!’, upozoravao je sredovječni čovjek u vatrogasnoj uniformi, nekolicinu zaleđenih lica koja su virila s prozora u neposrednoj blizini najljepše biblioteke na svijetu. Vatrogasci su pokušavali obuzdati vatru koja je u noći sa 25. na 26. august 1992. godine kišom zapaljive municije počela gutati postojanje.
Vatra se nije predavala iako je protiv sebe imala najhrabrije koji su pod granatama i mecima pokušavali spasiti što se spasiti da. Hranila se raritetnim primjercima papirnatog znamenja koje se godinama skupljalo i čuvalo u jednoj od najljepših i arhitektonskih gotovo nemogućih građevina u gradu koji je samo nekoliko mjeseci ranije imao sve. A onda je, gotovo preko noći, počeo gubiti slovo po slovo, red po red, stranicu po stranicu, priču po priču. Život po život. Ubicama nije bilo dovoljno masakrirati ljude. Trebalo im je i ubijanje uspomena, uništenje znanja, spaljivanje bića.
Vijećnica je gorila danima, razbuktali oganj i crni dim maglili su pogled. Vatra koja je spaljivala stotine godina, augustovskih dana 1992. je ledila krv u žilama. ‘Baš ništa im nije sveto’, vrištala su nijema lica Sarajlija u nevjerici. Bilo je to svjesno rušenje, usmjereno ubijanje nade, sravnjavanje vrijednosti. Danas vidimo da je bilo i sasvim uspješno.
Iako se tokom narednih nekoliko godina činilo da se Sarajevo uspijeva ne predati i ne dozvoliti svemu što ga je ubijalo da predvlada, danas svjedočimo da je tada samo započeto rušenje koje danas na nekim novim neprimjerenim temeljima stvara ‘nove vrijednosti’ koje sa zdravim razumom nemaju veze. Tadašnja krajnost neshvaćenih kulminirala je i pretvorila se u drugu krajnost uvjerenih u ispravnost besmisla.
Osamnaest godina nakon spaljene svijesti, neobnovljena Vijećnica spomenik je bezvrijednoj sadašnjosti koju nikom neće biti drago pamtiti. Prije 18 godina su nas bezumno spaljivali, danas nas brutalno varaju i ponižavaju. U svom gradu smo građani petog reda gdje nas oni koji se ne tako davno s asfaltom upoznaše pokušavaju naučiti kako se asfaltom hoda. Već godinama se u noći 25. na 26. august tišinom sjećamo 1992. godine, noći kada je gorilo naše postojanje. Ne kukamo. Tišinom se ne kuka. Tišinom se trpi, dok neskloni prilagođavanju konačno ne prsnemo.
piše: Nermin Čengić, Sarajevo, 2010