Abeceda Opsade

Kada se govori o početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, malo se ko uspije suglasiti oko datuma. Za jedne je to napad na Ravno, za druge na Bijeljinu, za treće petoaprilski napad na Sarajevo… No, o terminima opsade ovoga grada, svi se slažu: proljetno stezanje obruča oko Sarajeva zapečaćeno je 2. maja 1992. godine, kada je i pticama stopiran let. Sarajevo je u okruženju bilo 1.335 dana, bez oružja za odbranu, bez hrane, vode, struje, gasa i sa svakodnevnom porcijom granata, snajperskih metaka, modifikovanih bombi. Sarajevo nije palo, postavši simbolom barbarizma napadača, herojstva branitelja, prkosa svojih žitelja, Bosne i Hercegovine. I bilo bi dobro da je kao u pjesmi, da Sarajevo pamti svoju bol i svoje zlotvore. I još više svoje heroje

---

ARMIJA BiH: Nastala zvanično 15. aprila i to od onih koji su mnogo ranije svojim tijelima priječili put tenkovima: na njenoj strani, na strani branilaca grada, ni tada kao ni u godinama koje su slijedile nijednog trenutka nisu bili oružje i municija, već neizmjerni patriotizam, zapanjujuća hrabrost i zadivljujuća spremnost da se bore. U vrijeme kada su u Sarajevu utihnuli telefoni, po prvi put od 1945. godine oglasio se znak vazdušne opasnosti: bilo je 15 sat i 40 minuta, avioni bivše JNA u brišućem letu parali su ovdašnje nebo, na Skenderiji je dogorijevao tramvaj, Titova ulica već je bila zatrpana malterom, a njene najljepše zgrade izranjavane gelerima… I bio je drugi maj: gotovo da nema značajnijeg objekta u gradu koji nije pogođen barem jednom granatom; predajnik na Humu je zapaljen, a statističari će do kraja opsade prebrojati 44.742 uništena stana. Izvojevana je prva velika pobjeda. Već 16. maja dobijena je Pofalićka bitka, sredinom juna Dobrinja je vraćena Sarajevu, u jesen 1992. zaustavljena je još jedna velika ofanziva kojom je trebao biti presječen grad: u tom su času glavne bitke vođene na pravcu Vojkovići – Hrasnica – Ilidža, dok su sva oruđa i oružja agresora tukla po Otesu, Barama, Azićima, Stupu… Grad je već uveliko gubio svoje slavne branioce: Safet Hadžić je poginuo 18. aprila, Specijalna je u maju ostala bez Vinka Šamarlića, Zelene beretke su izgubile Enu Šakića, Dino Magoda je pred Vidikovcem stradao osmog juna, Ćedo Domuz je na onoj strani sarajevskog obruča poginuo 30. jula, Ramiz Salčin je poginuo 22. augusta, Fadila Odžaković Žuta 20. septembra… Odbranom Sarajeva već je komandovao Mustafa Hajrulahović Talijan, a Armija BiH je upisivala svoje prve zapovjednike – Hasan Efendić pa Sefer Halilović dobili su čelne pozicije, godinu dana kasnije komandnu poziciju preuzet će Rasim Delić, no već tada su u Štabu bili i Stjepan Šiber i Jovan Divjak, Vahid Karavelić je stigao u grad…

BITKE ZA DEBLOKADU GRADA: U vrijeme kada smo svi vjerovali da će rat kratko trajati, Jusuf Juka Prazina je sa svojim rezervnim sastavom Specijalne policije kidisao na Ilidžu, Kerim Lučarević na čelu Vojne policije stizao do pred same Vrace… Za to vrijeme na Sarajevo je u svakom trenutku bilo upereno 1.600 artiljerijskih cijevi: oko 100 tenkova, 180 transportera, između 500 i 550 PAM-ova i PAT-ova i još 150 oružja većih kalibara. Obruč dug 62 kilometra stezalo je 12.000 agresorskih vojnika. Statistika bi potvrdila da svaki od njih ima na duši jednog Sarajliju: broj napadača i broj žrtava opsjednutog grada – gotovo su identični. Pa ipak, deblokada je pokušana i osmog juna: toga dana Armija je ubilježila 134 poginula borca. I dok je Zlatan Hrenovica iz službe za informiranje Regionalnog štaba TO pozivao Sarajlije da pjesmom bodre ljiljane, pripremao se novi napad na Poljine: krajem jula 1992, on se i dogodio… Ostao je upamćen po 52 poginula borca. Deblokade grada reprizirane su sa manjim i(li) većim rezultatima sve do juna 1995: sarajevski obruč se u međuvremenu smanjio na 57 kilometara.

CACO: Mušan Topalović jedan je od onih narodnih komandanata sa kojim se Armija ove zemlje oružano obračunala: ubijen je u noći 26. oktobra 1993. godine, no tom su prilikom smrtno stradala devetorica mladića koji su ga trebali uhapsiti. Na obroncima Trebevića, onim istim koje su krvlju i svojim životima branile Prva i Deseta brdska brigada, ostala je i najveća mrlja na savjesti opsjednutog grada: Kazani, jama sa neizbrisivim zločinačkim tragovima dijela Desete brdske, spremnog da smrću civila nebošnjaka ostalih u ovom gradu sprovodi svoju osvetu. Ipak, ostalo je sjećanje na susret oči u oči Cace i tenka na Bostarićima i ostala je podjela na narodne i ostale komandante: odbranom sarajevskog Starog Grada i općine Centar komandovali su upravo oni: Mujo Zulić, Zakir Puškar, Ramiz Delalić Ćelo – Prva, Druga, Treća brdska brigada; narodnim je pripadao i Juka Prazina, ali i Ismet Bajramović Ćelo, Kerim Lučarević, Fikret Prevljak …

ČARŠIJA: Iako se danas tvrdi kako je baš tu, na sarajevskoj Čaršiji, ubistvom srpskog svata Nikole Gardovića 29. februara 1992. sve počelo – to nikako nije kompletna istina: Ćaršija je bila tek povod prvim sarajevskim barikadama. Mnogo prije vojnici bivše JNA prevozili su i raspoređivali artiljeriju oko Sarajeva, u sanducima sa oznakama banana dopremali municiju za višecijevne bacače raketa i oružjem rastjerivali narod koji nije htio rat.

ĆELE: Ime ili lozinka, tek, po Ismetu Bajramoviću Ćeli sve jedinice Vojne policije koristile su to ime: Ćelo jedan, Ćelo dva… pa i šest “a”… I ma kako to kome sada zvučalo, ćelama (i to baš svim) se ne može osporiti spremnost da u odbranu grada stanu onda kada je to bilo najpotrebnije.

U jesen 1992. godine, Kožara, pogon u naselju Stup, svakog je dana mijenjao vlasnika. Jedinica El-Fatih i Specijalni odred policije koji je u bitku vodio Kemo Ademović, te vojni policajci Ismeta Bajramovića Ćele, s puškama u rukama i ponekom osom zaustavljali su tenkove i nindže – u pancir od glave do pete obučene valjevske i ine dobrovoljce koji su kidisali na grad. Bila je jesen 1992. Na Stupskoj petlji nisu ostali tenkovi.

DOBRINJA: Stotinjak dana ovo naselje na kraju grada bilo je u dvostrukom obruču. Potpuno odsječeno. Unutarnjom organizacijom života i odbrane, angažmanom svojih ratnih komandanata Hajriza Bećirovića i Ismeta Hadžića Mutevelije, hrabrošću specijalaca i vojnih policajaca, Dobrinja je dobila svoju rampu za opstanak. Kako je rat odmicao, veza sa Sarajevom je jačala: no, sredinom juna 1992, kada su vođene najžešće bitke za ovaj prostor, kada je Senad Poturak spušten u mezar harema džamije samo desetak metara daleko od artiljerijskih cijevi, ni stanari ovog naselja na ničijoj zemlji nisu mogli povjerovati u toliku sreću samo jednog obruča, ovog sarajevskog. Do kraja rata, Dobrinja je ostala prva linija fronte, ali je u međuvremenu dobila i svoju ratnu bolnicu i svoj ratni režim pa i svoj tunel kao propusnicu za bolji život.

DŽAFERAGIĆ SAFET: Načelnik Štaba Druge brdske brigade, jedan od autora spašavanja kompletnog prostora Borija od najezde agresora, borio se oči u oči sa PAT-om. Teško je ranjen, više puta operiran i danas je vjerovatno najslikovitiji primjer odnosa Armije BiH, ovoga grada i njenih vlasti spram onih koji su se borili: ratni vojni invalid koji iz novina saznaje kako će ova država regulirati i njegov status.

ĐILDA: Dževad Begić, prijeratni vođa Željinih “Manijaka”, naoružao se onoga dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade: priča kaže da je pokucao na vrata jednom od osvjedočenih Karadžićevih pristalica i to s nožem u ruci. Ovaj je bez mnogo dileme čildi poklonio automat – od tada do dana pogibije Dževad Begić ĐILDA je bio sve: i rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidži i na Blekinom potoku i na Zlatištu – naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suočene sa potrebom da navijačke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdražih. I to je i činio.

EMIRA BAŠIĆ: Studentkinja žurnalistike, s početkom rata odlučila se za borbu puškom: dobitnica Zlatnog ljiljana poginula je 27. novembra 1993. godine na Jevrejskom groblju. Još jednom od vrućih mjesta sarajevskih linija odbrane. No, Emira Bašić nije samo primjer borca za ovaj grad, ona je na svojevrstan način nosilac odlikovanja za sve žene Sarajeva koje su misijom nemoguće uspijevale organizirati živote svojih porodica, spremiti onaj minimum hrane, boriti se svaka na svoj način…

FERHADIJA: Mjesto prvog masakra. Dvadeset sedmog maja 1992. godine, u tadašnjoj ulici Vase Miskina ubijeni su ljudi koji su stajali u redu za hljeb. Bilo je to tek prvo u nizu velikih stradanja civila na jednom mjestu…

GOLO BRDO: Ne, nije ovo malo, sarajevsko, već ono na Igmanu: tamo gdje su agresorski vojnici morali proći ako se htio sačuvati makar obruč za preživjele u opsjednutom gradu. Na Golom brdu tokom ljeta 1993. vođene su velike bitke za ovaj grad. Treba reći i ovo: baš tamo, Sarajlijama su u pomoć stigle brojne jedinice sa slobodnih teritorija, kako se tada zvao neokupirani ostatak Bosne.

HVO: Brigada Hrvatskog vijeća obrane “Kralj Tvrtko” tokom cijele agresije ostala je na strani branilaca Sarajeva: i onda kada je Mostar gorio braneći se od drugačijeg HVO-a i Hrvatske vojske. Sarajevo je imalo i svoj HOS – jedinicu koja je također predstavljala sastavni dio odbrane grada.

IZETBEGOVIĆ ALIJA: “Priznavanje BiH bi moglo da presiječe planove koji se grade oko Bosne. Zbog toga s nestrpljenjem očekujemo šesti april”, rekao je 31. marta, nakon pregovora u Bruxellesu. Tenkovi JNA već su bili zaposjeli rezervoar na Mojmilu. Šestog aprila BiH jeste postala priznata, ali je petog napadnuto Sarajevo… Drugog maja je postao zarobljenikom JNA: razmijenjen je dan kasnije. Tek 20. juna 1992, Predsjedništvo, na čijem je čelu ostao, proglasilo je ratno stanje. Iako mu se mogu pripisati preveliki apetiti u određivanju vojne strategije i donošenju ključnih vojnih odluka, prevelike slabosti spram narodnih komandanata, moraju mu se priznati dvije stvari: gotovo iz inata ostajao je u opkoljenom Sarajevu i odlazio i na linije odbrane, dovodeći tako do potpune konfuzije upravo one koji su ga imali na nišanu. Alija Izetbegović je imao običaj obratiti se vojsci selamom, ali je sa Žuči poručio: “Da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneći Sarajevo, mi mu trebamo odati poštu.”

JNA: “Armija neće ni mrava zgaziti”, obećavao je Milutin Kukanjac kao komandant Druge armijske oblasti: a onda su tenkovi počeli da ruše gradove i ubijaju civile. U samom Sarajevu, bivša JNA imala je svoja uporišta: od kasarne “Maršal Tito”, preko kasarne “Viktor Bubanj”, Jajce kasarne, kasarne “Jusuf Džonlić”, kasarne “Slaviša Vajner Ćiča” u Lukavici, vazduhoplovnog kompleksa u Rajlovcu, do Komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Iz oružja kojim je raspolagala, na grad je u prosjeku bacano više od 1.000 granata dnevno – manjih i većih kalibara. Raskrsnice su pokrivane najmodernijim snajperima dometa do 3.000 metara: ne, oni nisu korišteni zbog dometa, već zarad preciznosti.

KORPUS: Vojna formacija: ovaj sarajevski bio je Prvi. Prvi komandant Prvog korpusa bio je Mustafa Hajrulahović Talijan; poslije njega to je postao Vahid Karavelić, pa Nedžad Ajnadžić. Ovaj posljednji ratni je u svojoj knjizi Odbrana Sarajeva, nedavno objavljenoj, iznio i podatke o brojnom stanju: impresivno zvuči, no Prvi korpus je već 1993. godine brojao 87.009 boraca. Od toga – iz okruženog Sarajeva za grad se iz godine u godinu borilo u prosjeku 38.000 ljudi s puškom u ruci. Tokom opsade, Prvi korpus je, opet u okruženom gradu, ubilježio svoj crni bilans poginulih boraca: za zonu Vraca – Dobrinja život je dalo 799 boraca, na potezu Božića pumpa – Saobraćajni fakultet poginula su 742 borca, od Božića pumpe do piste 695 boraca, od Hrastove glavice do Vraca 423, od Saobraćajnog fakulteta do Pionirske doline 407, od Pionirske doline do Mrkovića 324 i od Emirovice do Hreše 197. Nacionalni sastav poginulih izgleda ovako: 6.104 Bošnjaka, 223 borca srpske nacionalnosti, 240 boraca hrvatske nacionalnosti i 196 ostalih.

LOGISTIKA: Koliko je bila važna, shvatilo se zbog rata: trebalo je naoružati se. Danas, kada se raspravlja o prvom udaru agresora i odbrani BiH, ističe se angažman Stranke demokratske akcije na naoružanju bošnjačkog naroda i linija koja je pod okriljem Hasana Ćengića unosila oružje. Bila je to grupa čiji su najpoznatiji članovi još bili Senahid Memić, Sulejman Vranj i Šuaib Šeta i koja je oružje dopremala u Glavni logistički centar u Visokom, kojim je rukovodio Halid Ćengić, poznatiji kao Hadžija i Hasanov otac. No, za samo Sarajevo mnogo je značajnija bila domaća proizvodnja jer je sve drugo valjalo unijeti u opkoljeni grad. Odlukom Presjedništva RBiH, 17. jula formiran je Centar namjenske proizvodnje pri Glavnom štabu Oružanih snaga RBiH. Nosioci projekta: Faik Kulović i Berko Zečević. Realizacija Odluke je počela odmah uključivanjem i povezivanjem malih radionica za ručnu izradu minsko-eksplozivnih sredstava (kakva je bila sarajevski “Behar”) imobilizacijom “Šumoprojekta”, “Žice”, “Vase Miskina Crnog”, Energoinvestovih “Armatura”, radionice GRAS-a, Mašinskog fakulteta, “Zraka”…

LJILJAN: Obilježje Armije BiH, prepoznatljivi detalj zastave i grba Republike Bosne i Hercegovine. Profesor koji je ljiljan ucrtao na kape branilaca Bosne i Hercegovine je sarajevski historičar Enver Imamović. Ljiljan je završio kao i opsada: u prisilnom zaboravu.

MUP: Ponesi zastavu, Dragane Vikiću. Svojim komandantom zvali su ga ne samo policajci iz tadašnje Specijalne jedinice (pokojni Vinko Šamarlić, Zoran Ćegar, Mušan Kovač, Kemo Ademović, Muhamed Gafić, Zdravko Stojić…) već i ovdašnji penzioneri, a njegova je komanda u Domu policije vrvjela mladićima koji su htjeli da se bore. Neki su analitičari kasnije ovaj period nazvali “dobom romantičarskog zanosa patriotizmom”, no nikada nisu uspjeli osporiti nemjerljiv doprinos Specijalne, svakog njenog pojedinačnog policajca, te preostalih policajaca u gradu u odbrani Sarajeva.

NUSRET DAUT: Na brdu Mojmilo uništio je tenk: bila je to prva sarajevska pobjeda čovjeka nad oklopnjakom.

NJENO VELIČANSTVO BOSANKA: U malim gradskim radionicama ručno je napravljena bomba “bosanka”. Sem nje, u ovom su gradu za odbranu pravljeni još i trombloni, zapaljive flaše i puške. Sarajevski Centar namjenske proizvodnje svojim strateškim proizvodom smatra detonatorsku kapslu DK-8 u ratnim uslovima, no “bosanka” je ostala njegov ponos. Kasnije su pravljene i tromblonske rasprskavajuće mine, a i usavršena “bosanka” sa tehnološkim preduslovima za serijsku proizvodnju od 5.000 komada mjesečno. To je bilo u oktobru ‘92. No, proizvedeno je samo 700 komada. Na Dobrinji su novembra iste godine obavljena i prva ispitivanja rakete 50 mm i dometa 2.300 metara. Umjesto 1.600, proizvedeno je jedva 150 raketa, te po jedan jednousmjeravajući i devetousmjeravajući lanser za njih. Proizvedena je i jedna vrsta napalm-smjese za napalm-tepihe koji služe za zaprečavanje. Decembra ‘92. počela je proizvodnja tromblonske kumulativne mine.

OPSADA: Duga 1.335 dana: o njoj baš svaki preživjeli Sarajlija može sam napisati svoju knjigu. Odnijela je 1.620 života djece: gotovo 15.000 najmlađih stanovnika Sarajeva je ranjeno, i to je ono što svi u ovom gradu priznaju da su u doba rata najteže podnosili. Smrt je bila tako blizu, svako je izgubio nekog – djecu je izgubio ovaj grad, zamro od bola kada je jedna granata rasula dječije mozgove po bijelom snijegu Alipašinog Polja. Bio je 22. januar 1994.

PLAVI PUTEVI: Šta su oni značili Sarajevu ilustruje podatak da je za 15 dana, od 13. do 28. jula 1994, na relaciji Dobrinja – Butmir prošlo ukupno 42.090 ljudi, 556 autobusa, 2.745 automobila i 4.201 kamion. Dnevni je prosjek bio: 421 osoba i 75 vozila, a put je bio otvoren samo četiri i po sata dnevno: od 10 do 12.30 prije podne i od 14 do 16 sati poslije podne. Ali, prije plavih puteva i prije tunela, aerodromska je pista služila kao put. Može se nazvati i crvenim – gotovo da nije bilo noći kada pista nije uknjižila danak u krvi. Emir Redžović, major Armije BiH i tadašnji zamjenik komandanta Ćetvrte motorizirane brigade, smještene u Hrasnici, sjeća se da su “Biseri”, jedinica za obezbjeđenje Predsjedništva pod komandom Harisa Lukovca, prvi trasirali put pojedinačne deblokade Sarajeva. Vodio je preko aerodromske piste: te noći “Biseri” su unijeli u grad onoliko protuoklopa koliko je moglo stati u njihove ruksake. Tako je počelo organizirano prelaženje aerodromske piste na kojoj je, po jednoj vojnoj evidenciji, ostalo 268 života, a gotovo 700 ljudi je ranjeno. Pogibija doktora Mustafe Pintola dio je one ratne priče kakva se samo ovdje mogla zabilježiti: sticajem okolnosti, čuvao je dijete čiji su roditelji bili “na onoj strani”. Krenuo je u Sarajevo u potrazi za načinom da spoji rastavljenu srpsku porodicu: ubijen je na pisti.

Put preko piste u nekoliko je navrata spasio Sarajevo, oružjem i municijom: pistu su prelazili vojnici, policajci, dužnosnici sa kompletnom pratnjom i odvažni civili u potrazi za hranom ili porodicom. Za sve je važio isti princip: dođeš do žice, spustiš se u rov i čekaš da transporter odmakne. Onda trčiš.

Najviše je žrtava među civilima. Iako je prelazak preko piste uvijek bio lutrija, igra se razlikovala u nijansama: kada su pistu prelazili generali, načelnici i pokoji ministar, onda je dio pratnje istrčavao prije vremena i odvlačio pažnju transporteru – dok su se vojnici UN-a objašnjavali s njima, delegacija je nesmetano prolazila. U jednoj kući u Butmiru bila je baza dijela Specijalne jedinice Lasta: ovim momcima neposredno je komandovao ministar policije Bakir Alispahić, a imali su zadatak da sa slobodnih teritorija prebacuju materijalno-tehnička sredstva u Sarajevo. Apsolutni rekorder u broju prelazaka piste se ne zna, no pouzdano se zna da je najčešći putnik iz Ćetvrte motorizirane bio vojnik Nusret Karišik – nosio je poštu i bio veza sa komandom Korpusa.

RAKETE: Sve ono čime je bivša JNA raspolagala u naoružanju, braniocima ovoga grada bila je samo želja. Pa ipak: marta 1993. godine, u vrijeme žestoke ofanzive na Stup, kada su četnički tenkovi u dva maha izašli do petlje u Azićima, Sefer Halilović je naredio Zaimu Backoviću: “Pošiljka noćas po cijenu života mora ući u grad.” Backović i Nijaz Zorbić, tadašnji komandant jedinice Silver fox, dolaze u komandu Ćetvrte viteške i kažu: “Moramo unijeti MTS u Grad.” Ojačava ih i Ćetvrta, pa je pred diverzantima kojima tada komanduje Emir Bogunić Ćarli složen zadatak: lanser 107 mm sa raketama, lanser TF – crvena strijela, ručni bacači, LPG-jevi, zolje, ose… na nosilima, prekriveni bijelim čaršafima, pored unproforaca ulaze u grad. Posada lansera TF i njen komandir po naredbi Mustafe Hajrulahovića Talijana odlaze na Sokolje: crvena strijela tada pogađa jedan tenk i jedan transporter. Ofanziva je zaustavljena.

SARAJEVO: Grad pod opsadom u kojem su, zašto i to ne reći, preživjeli imali na raspolaganju ravno 159 grama hrane dnevno. U istom periodu, zračnim mostom dopremljeno je 31.448.000 kilograma osnovnih životnih namirnica, a kamionima 168.432.000 kilograma. Vodu smo točili pod kišom metaka, struju mijenjali lojanicom, svi u prosjeku izgubili 9,543 kilograma i ponovno otvorili 89 starih grobalja: samo na Kovačima su 1.284 nova mezara.

ŠUĆUR SLAVIŠA: Zlatni ljiljan je zaradio u tenku: i danas je jedan od rijetkih koji svojom hrabrošću imponira. Sa istim intenzitetom i hrabrošću sa kojima je branio Sarajevo, danas se bori za njegovu budućnost.

TRG PERO KOSORIĆ: Zgrada Lorisa i neboderi na samom trgu najilustrativniji su primjeri ciljeva napada na ovaj grad: sistematičnost sa kojom je artiljerija bivše JNA teškim pancirnim granatama pronalazila svaki stan, pretvarajući betonske blokove u hrpu prašine, nezaobilazan je primjer želje za uništenjem. Svega što se s brda doimalo civilizacijskim.

UGORSKO: Linija na kojoj su smjene bile moguće samo u noćima bez mjesečine: Hakija Mršo upravo je ovdje izveo jedan od onih podviga koji se moraju izučavati kao obavezna literatura umijeća ratovanja. Ugorsko je od prvog dana nosilo svoje žrtve: Amel Bećković, Rašid Bešlija, Senad Ćizmović, Izet Delić, Feriz Merzuk… samo su neki od boraca poginulih na liniji ove odbrane koju četnici nisu prošli upravo i samo zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti svakog pojedinca koji joj je poklonio sebe.

VIJEĆNICA: Univerzitetska biblioteka konstantno granatirana dok nije spaljena: vojnici opsjede grada gađali su u toj zgradi historiju, književnost, biologiju, nasljeđe, tradiciju… Onako kako je spaljena ostala da prkosi, predstavljala je zapravo recept neuništivosti.

ZELENE BERETKE: Nastali i nestali u kratkom roku, oni su rijetki koji imaju pravo reći: znali smo da će biti rata. Pripremali su se za odbranu, ma kako to neuko činili: na Širokači ih je organizirao Faik Avdibegović, u Vatrogasnoj brigadi predvodio ih je Kenan Slinić, Libe je bio na Aerodromu, Jozo Planinc na Ćengić-Vili, Jahija u Sokolovićima, Faik na Stupu, Dževad Kovačević na Grbavici, Enes Ćavčić na Briješću, Salih i Saud na Bjelavama, Tufo u Pazariću, Ago pred Jevrejskim grobljem, braća Karamustafić na Ćolinoj kapi i Sulejman Zolj… Alija Miladin, Dino Magoda, Eno Šakić među prvima su pali za slobodu Sarajeva kao dio već legendarne jedinice nastale u Pjafu… Zelena beretka su bili i Caco, Juka, Ramiz Delalić Ćelo, Emin Švrakić… ali to je posao za historičare.

ŽUĆ: Brdo za koje mnoge Sarajlije nikada ranije nisu ni čule, postalo je strateška tačka odbrane grada. Odnijelo je 255 života: na Žuči se Sarajevo i branilo i spašavalo, na Žuči se odlučivalo hoće li agresor podijeliti grad. Znao je to i Enver Šehović, jedan od onih sarajevskih komandanata koji su komandovali na frontu: život je izgubio na Žuči 27. jula 1993. Prva slavna je na ovom istom ratištu ostala bez brojnih svojih heroja: Dubravko Anđelić je poginuo januara ‘93, Ibrahim Dervišević je nešto kasnije teško ranjen… Nadomak slavnih momaka, liniju su čuvali vitezovi Safeta Zajke: Druga motorizovana je komandanta izgubila na Mijatovića kosi, samo pet dana nakon što je na ovim istim obroncima smrtno stradao Safet Isović, tada načelnik štaba ove brigade… I nije tačno da Sarajlije smiju zaboraviti svoje heroje s prvih linija: Smajo Šikalo, Šefik Halimanović, Omer Dolovčić, Ejub Delalić, Nedžad Delić, Kenan Dubravić, Anes Ćaušević, Emir Ćatak, Behrudin Bašović, Admir Hebib, Senad Mandić, Predrag Lasica… i još mnogi, mnogi drugi svoje su živote darovali slobodi ovoga grada. I zato moraju biti upamćeni. Baš svi.

piše: Vildana Selimbegović