Categories
Izdvojeno

Adisa Bašić: Sarajevski dani erozije

Prvi put nakon dugo vremena imam tremu. Ovo nije bilo koje čitanje. Ovo je protest protiv olakog brisanja ljudi.

piše: Adisa Bašić

Adisa Bašić
Adisa Bašić, ‘persona non grata’
Nekoliko dana prije početka ovogodišnjeg festivala ‘Sarajevski dani poezije’ Ferida Duraković i ja smo dekretom predsjednika Društva pisaca izbrisane sa liste učesnika. Uzrok je vjerovatno lični animozitet, a izgovor neko iznenada izmišljeno pravilo da na Festivalu mogu učestvovati samo članovi Društva. Feridi je, po ideji Programskog savjeta, trebalo biti posvećeno zasebno autorsko veče. Ja sam trebala učestvovati u tri programa, među kojima je bilo veče poezije sa prijateljima pjesnicima iz Švedske kod kojih sam bila u januaru ove godine.

Početak Festivala je došao i razmišljala sam kako da Idi, Marie, Refiku i dvojici Perova objasnim svoju izbrisanost. Bilo mi je neprijatno. Meni. Zato što sam još jednom trebala naglas priznati da živim u zemlji gdje primitivne kabadahije isprobavaju granice svoje moći kako im se prohtije. A i ja sam, kao i većina mojih sunarodnjaka, ona napola skuhana žaba, ošamućena, obeshrabrena, naviknuta da ne reagujem. Primitivizam i zloba su pravilo, izmakneš se samo ponekad kad ti govno leti direktno u oči. A nekad ni tad.

Šveđani su se javili, pitaju gdje sam. Objašnjavam vrlo kratko da sam ove godine ‘persona non grata’ i da je najbolje da se vidimo na piću negdje mimo Festivala. Pokušavam okrenuti na šalu. Kažem: ‘Zalijepite vještačke brkove i krećite se oprezno da ko ne opazi vaš ilegalni susret sa mnom.’ – ‘Dolazimo potpuno incognito,’ odgovaraju prihvatajući šalu… Radujem se susretu. Sa njima je i Johannes, mlada švedska književna zvijezda, momak kojeg vidim prvi put, ali i njega izljubim kao i ostale i uz smijeh govorimo – upoznavanje može i poslije.

Traže da im objasnim šta se tačno desilo. I ja govorim. Najprije ravnodušno, a onda sve grčevitije se trudeći da od neugodnosti napravim vic. Svako od njih pojedinačno pita: ‘Šta ja mogu učiniti?’ I onda, još teže pitanje: ‘Šta ćeš ti učiniti?’ Dok u njihovim očima gledam iznenađenje i ljutnju zbog svega što se desilo, ja, polukuhana žaba, konačno počinjem da mrdam nožicama. Da, zaista, nešto bi trebalo učiniti, ali, znate, to sve nije vrijedno, a i ti ljudi baš nisu neko ko zaslužuje otpor… Ida, Marie, Pär, Per i Johannes me gledaju i kažu: ‘Šta ćemo učiniti?’ I onda njihov sjevernjački povjetarac polako odnosi moju obamrlost. ‘Šta je, kod vas nema rata dvjesto godina, pa ste došli ovdje da ratujete’, kažem im sa smijehom, ali već osjetim da su duboko u pravu.

Dogovorili smo se u trenu: sutra u podne pravimo zajedničko čitanje u Buybooku. ‘Kad nema tebe na Festivalu, donijećemo mi tebi Festival negdje drugo’, kažu. Biće nas šestero, pozvaćemo naravno Feridu, javiću sms-om i nekima od prijatelja, mada je radni dan… Šaljem poruke i stižu munjeviti odgovori. Jedni javljaju razloge spriječenosti, drugi navode zemlje u kojima su trenutno… Sklapam imaginarnu mapu Evrope, odjednom moji prijatelji čine sazviježđe koje treperi nada mnom. Neki najkraće i meni najdraže kažu: ‘Doći ću’.

Prvi put nakon dugo vremena imam tremu. Ovo nije bilo koje čitanje. Ovo je protest protiv olakog brisanja ljudi. U podne, devetog maja, književnost u Buybooku spaja različite jezike, ljude, generacije… Dok čita, Ida u naručju drži svoju bebu. Čitamo pjesme o psima, o izbačenima, o prezrenima, o bivšim logorašima… Sa nama čitaju i Andrea, Ahmed, Refik… U publici su Sule, Adnan, Hasan, Muki, Hadžem, Lejla, Emina, poznati i neki nepoznati, ljudi koji su osjetili da u ovom trenutku trebaju biti sa nama.

Mi pravimo malo slavlje poezije, skup bez plakata, najave, honorara… Skup bez programa iz kojeg bi iko bio izbrisan: lista naših učesnika je otvorena i duga, a što je najljepše, može se širiti u beskraj…

Četvrtak, 9. maj 2013

Pjesnikinja i novinarka Adisa Bašić rođena je 1979. u Sarajevu. Diplomirala je komparativnu književnost i bibliotekarstvo, magistrirala ljudska prava i demokraciju. Objavila je tri zbirke pjesama, Havine rečenice (1999.), Trauma market (2004.) i Promotivni spot za moju domovinu (2011.). Njena poezija uvrštena je u sve novije izbore bh. pjesništva.

Radi na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao asistentica na predmetima Poezija i Kreativno pisanje. Godinama piše za bh. sedmičnik Slobodna Bosna u kojem ima i redovnu rubriku književne kritike.

U Marburgu (Njemačka) je godinu dana studirala germanistiku i mediologiju. U dva navrata je u društvu pisaca putovala Amerikom (Pisci u pokretu), a Balkanom se truckala u vozu za vrijeme Wordexpressa. Njena priča Kako preživjeti auto-stop uvrštena je u zbornik priča nagrađenih na UNESCO-vom konkursu Bun(t)ovna p(r)oza (2001.) a za priču Driving Home for Christmas je 2011. dobila treću nagradu na konkursu Zija Dizdarević. Za zbirku Promotivni spot za moju domovinu je dobila međunarodnu nagradu Literaris Bank Austria 2012, a knjiga je prevedena na njemački jezik i objavljena kod izdavača Wieser Verlag.

Svoju poeziju je sa velikom radošću čitala na najrazličitijim mjestima: u prestižnoj njujorškoj Poets House, na Harvardu, u socijalističkom centru Nazim Hikmet u Istanbulu, u tuareškom šatoru pored gradića Lodeve u Provansi, u raznim knjižarama i kafanama, u zagrebačkoj Močvari, u Tešnju, Banjoj Luci, ispred gradačačke biblioteke, u lajpciškom UT Connewitzu, na beogradskom poetskom natjecanju Pesničenje…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *