Arhitektura nije odraz već izraz društva

Ja bi volio da ovo društvo napravi jedan istinski iskorak i prestane da pravi pojedinačne kuće za mlade kao sada, nego jednom širom akcijom napravi grad za mlade.

Amir Vuk Zec

U jednom od jutarnjih programa ovih dana gostovao je poznati sarajevski arhitekta Amir Vuk Zec i govorio o kulturi stanovanja u najljepšem glavnom gradu na svijetu. Razgovor je počeo pitanjem o aktuelnim visokim cijenama nekretnina u Sarajevu.

Stanje je zbunjujuće. Ja pravim ali ne prodajem stanove, međutim normalno da sam upućen u to. Cijene stanova će i dalje rasti. Prostor će biti sve cjenjeniji i skuplji jer je koncentracija ljudi koji ulaze u grad sve veća i veća mada je sadašnje stanje na tržištu materijala ono što zabrinjava pošto je otišlo u nesigurnu zonu gdje niko ne može sa sigurnošću tvrditi kolika je cijena materijala. Sve je jako poskupilo i ovi što grade su u velikom riziku. Moj savjet za one koji žele da kupe je da kupe sad.

Kada kažete da će cijene rasti da li je njihov rast ekvivalentan ponuđenom kvalitetu?

Pa, nije, ali mi smo u kapitalizmu. Izašli smo iz kolektivnog načina razmišljanja u jedan rigidni kapitalizam gdje će taj špekulantski odnos prema prostoru biti još izraženiji. Sad je pomama za apartmanima. Jahorina je postala najveće gradilište u okolini, apartmani su već došli na tri do četiri hiljade eura po kvadratu.

Stručnjaci kažu da realizacija nekretnina i nije takva kakvom se čini. Ne kupuje se mnogo. Kako onda objasniti taj špekulantski odnos?

Mi nemamo neke sociološke studije ko, šta i kako kupuje. Na primjer – Tibra, taj čovjek Tihomir Brajković iz Kiseljaka je napravio oko šest hiljada stanova u ovome gradu, a njihov kvalitet je upitan. Tibra je postala sinonim za jeftinu, brzu gradnju i loš urbanizam. Ali, postoje i cool objekti koji su kvalitetni i koji vrijede tih para, Ja sam bio arhitekta kuće na Čobaniji, koja je sigurno najskuplje prodana sa šest hiljada maraka po kvadratu. Ali tu je i taj naš odnos gdje imate kuću od šest hiljada po kvadratu, a u prizemlju se prodaje fast-food. Međutim, ima i kvaitetne gradnje i ono o čemu bi ja volio da se povede računa je dobra izolacija i korištenje toplotnih pumpi. Time bi se pomoglo gradu u smanjenju zagađenja, a štedila bi se energija koja se uzalud troši. Ja te toplotne pumpe ugrađujem u svojim projektima umjesto gasnih instalacija jer su sigurno jeftinije i bolje od bilo čega drugog.

Tibra Sarajevo

Da li dobra lokacija određuje i nužno kvalitetnu nekretninu, jer smo vidjeli i da na najboljom lokacijama u gradu nemamo i baš najkvalitetnije nekretnine?

Ima sigurno i toga, ali treba znati da su današnji kupci nekretnina u takvim dijelovima grada vrlo zahtjevni i oni traže kvalitet. U Republici Srpskoj već postoji zakon o sistematizaciji i klasifikaciji stanova, pa će biti da ako tražim kvalitet onda ću platiti i veću cijenu. Na tome se i kod nas radi i ja mislim da je to pozitivan trend.

Kako se danas formira cijena nekretnine. Rekli ste da je poskupio građevinski materijal, pa kad neko hoće da gradi onda plaća materijal, dozvolu za gradnju i sve što ide uz to, pa na kraju doda i maržu za prodaju te nekretnine. Je li ta marža realna? Je li realno da se u gradu Sarajevu za stotinu kvadrata plati tristopedeset do četristo hiljada maraka?

Kapital je nezasit. Da li je realna cijena? Moglo bi sigurno jeftinije ali sad su vam izvođeči, dakle oni koji bi trebali da grade, postali oni koji prave za prodaju. Za te današnje brze gradnje ja kažem da im je maksimalni domet trokrilni prozor i demit fasada.

Pa, morate ponuditi nekakav kvalitet?

Zato postoji klasifikacija ljudi. Na primjer, ovaj čuveni Tower u Sarajevu, ogromna kuća koju ja zovem hotel za dijasporu gdje je većina stanova prodano dijaspori, koja tu povremeno dođe i njih ne interesuje preveliki kvalitet koliko smještaj. Ali neko ko iskreno voli da tu živi, jer stan nije samo stan nego je i infrastruktura, mi toga nemamo razvijenog da bi živjeli kvalitetno. Recimo, Šip bi bio kvalitetan prostor za stanovanje kad bi se proširio prema Vogošći. Orahov brijeg i te fine padine, koje su sigurno najkvalitetniji dio grada i najbolji za življenje ima lošu infrastrukturu što odbija mlade ljude da tamo žive. Također, dok se društvo sjeti da to iskoristi već će tu zaživjeti bespravna i neregulirana gradnja. Ja bi volio da ovo društvo napravi jedan istinski iskorak i prestane da pravi pojedinačne kuće za mlade kao sada, nego jednom širom akcijom napravi grad za mlade. Prijašnja država imala je hrabrosti da razmišlja o Betaniji kao naselju za osamdeset hiljada ljudi, a mi smo danas svedeni na jednu-dvije kućice.

Sarajevo Tower

Kažete da je taj Tower hotel za dijasporu. Šta se smatra luksuznim objektom stanovanja. Neko će reći da je i to jedan od luksuznijih s obzirom i na cijenu, a drugi će reći da on podsjeća na komunizam i zaobljene šibice gdje treba staviti što više ljudi u što manji prostor?

Ta zgrada u silueti više liči na hotel ili neku poslovnu zgradu nego na kuću za stanovanje. Izvana vidite da je tu nehumano puno ljudi na tako malom prostoru. Mi nemamo kao Beograd i Zagreb stvorenu elitnost stanovanja. Ako je to nekad bilo oko Velikog parka dok se u ovom gradu življelo pješke i hodalo, mi danas nemamo dijelove grada kao Dedinje gdje bi se to istaklo. Ti skupi stanovi koji se prodaju uglavnom se iznajmljuju. Mi smo, ustvari, u prelazu iz kolektivnog. Prije se stan dobijao, a sad se mora kupiti. To je velika razlika. Danas smo izloženi tržištu i to je kao pijaca – imaš ponudu i potražnju. Ja bih kao arhitekta i kao građanin ovog grada volio da se napravi nekakav širi pomak i da vlast i ljudi koji vode ovu državu počnu pričati o naselju za mlade gdje bi se onda koncentracija te djece ostvarila. To možda počinje i ova Symphony grupa koja pravi zajedničku zgradu na Trebeviću. To je isto jedan bitan mentalni iskorak da se ode na Trebević stanovati. To je vrlo upitno ali je po meni pozitivno jer će pokazati da ljudi koji su osvješteni žele da žive u takvim prostorima. Mi smo do sada naše padine, najbolje pozicije za najkvalitetniji život sa izvorištima okolo potrošili na nereguliranu gradnju.

Ako nekoga pitate odakle vam zemlja na Poljinama ili sličnim popularnim lokacijama, kaže da je to kupio davno kada taj prostor nije bio atraktivan. Koje će se lokacije, koje sada nisu na cijeni, u perspektivi ispostaviti kao dobra investicija?

Dođosmo na onu staru jervrejsku – tri stvari za dobar posao: lokacija, lokacija i lokacija. Po mom osjećaju, Slovenci imaju dobar izraz za to – obćutak, ta strana prema Blagovcu i Vogošći odakle zrak ulazi u Sarajevo. Koš hava – svježi zrak – koševo – košava dolazi s te strane. To je taj prostor. Bio je dobar i ovaj projekat koji su moji prijatelji uradili za Ilidžu, čime bi se reguliralo i sve prisutnije plavljenje. Jer budućnost i Ilidže sa žičarama prema Igmanu i blizinom puteva biće jako interesantna kao što je Vogošća blizinom izlaska i ulaska preko Prve transferzale. Ostaje uvijek nerazjašnjena pozicija Žući koja je usred grada. Ali svi ti prostori kao što je Hum, Milinkladska, pa i te Poljine koje novinari proglašavaju elitnim – vi kad pođete od Pionirske doline pod sumnjom je ta elitnost dok se provlačite kroz onaj infrastrukturni haos. Mi nemamo kvalitetnu infrastrukturu i o tome treba voditi računa. Mi poslije rata nismo napravili više od dva-tri poteza – probili Dženetića čikmu, napravili izlaz prema autoputu i ništa više. Biće zanimljivo kad Prva transferzala dođe do stanice i kad bi napravili autoput na stubovima koji bi vodio tuda, Željeznička stanica bi postala pravi pupak Sarajeva gdje bi se sve slijevalo i tad bi trebalo napraviti velike garaže odakle bi se vršila disperzija po gradu. To je vrlo urbanistički zanimljivo ali ne vidim da iko razmišlja u tom pravcu.

Željeznička stanica Sarajevo

U kom pravcu razmišljamo? Planiramo li u opšte? Ljudi danas nisu sigurni da mu sutra ispred prozora neće izrasti nova zgrada.

Danas je problem transparentnosti. Ja kao arhitekta ne znam kako će Marin dvor izgledati, a kamoli prostor oko kasarne i prostor oko nekadašnje tvornice Vaso Miskin, jer su sve to prostori koji su “zatamnjeni”. Ne vidimo ih u prezentacijama iako današnji alati omogućuju i animacije i videa gdje možete doživjeti prostor kao da je napravljeno. Svuda u svijetu se obećavaju novi pametni i visokoosvještaeni gradovi. Mi nemamo para za to jer društvo bi trebalo obezbjediti infrastrukturu. Pojedinac je uvijek ograničen. Zato sam ja kao arhitekta, koji danas djeluje, uskraćen za ono što su moji profesori uživali, a to je pomoć države jer država je daleko veći investitor od bilo kojeg pojedinca danas.

Dakle vi mislite da su današnje cijene stanova realne?

Imate pokazatelj da mladi parovi iz Sarajeva idu u Republiku Srpsku tj. u Istočno Sarajevo da tamo kupe jeftinije stanove. To je isto jedna anomalija ovoga grada – da jedan dio grada Sarajeva urbanizira Banja Luka ali to niko ne govori. O prostoru niko ne priča, a prostor je to oko čega se sve vrti u Bosni i Hercegovini. Biti ili ne biti za Bosnu i Hercegovinu je pitanje prostora.

Kako se priča o prostoru može obratiti na Bosnu i Hercegovinu?

Da smo pametnije urbanizirali poslije rata, da smo od ovog grada napravili studentski grad, grad mladosti, obrazovanja i prosperiteta onda bi on svojom energijom usisavao, a ne odbijao. Ovako smo došli dotle da imamo previše brzo izgrađenih stanova na kojima se zaradilo ali nije dat kvalitet. Mada, dole pulsira život, ne mogu reći. Dole su prizemlja vrlo aktivna i vidjećete da je gužva s autima u Sarajevu prisutna do SCC-a, a dalje opada. Dobrinja je dobila svoj imidž ali dalo bi se još na tome uraditi da bi imala pravi impuls grada. Gradovi će uvijek biti mamac za ljude.

Buća potok, Sarajevo

Imamo li mi danas u Sarajevu ljude koji sebi mogu priuštiti stanove koji su na tržištu?

Pa, imamo, sigurno. Ovdje postoji klasa ljudi koji rade, a žive vikendom izvan Sarajeva, izvan Bosne i Hercegovine. Evidentno je da se ti stanovi koji su skupi preprodaju da bi se iznajmljivali. Imamo kupce, postoje određene klase ljudi koji to sebi mogu priuštiti. Ko su vladari prostora? To su banke. One su te koje dotiraju.

A banke imaju dobre informacije o kretanjima na tržištu i ako sada imamo stambene kredite od po dva i po posto onda uopšte ne stoji inforamcija da će vrijednost novca opadati i da Bosna i Hercegovina ide prema nekoj inflatornoj zoni?

Ma, znamo mi da je naštampano para, to je bezvrijedno. Mi tek prelazimo u virtualnost novaca sa bitkoinima i novim načinom plaćanja. Meni mladi danas govore da je pred nama budućnost u kojoj ćemo praviti virtualne kuće. Znači, tih kuća neće zaista biti, ali ću ih ja kao arhitekta moći iznajmljivati nekom da sanja kako živi u toj kući. To izgleda suludo ali ćemo po svoj prilici ići kod Avatara.

Zanimljiv podatak je da osamdeset posto ljudi u Bosni i Hercegovini ne živi u stanovima nego u privatnim kućama. S te strane smo jako komotni. I zadnji popis stanovništva je pokazao da imamo trećinu viška stambenog fonda u odnosu na broj domaćinstava. Pogledajte bilo kakvu kuću oko Sarajeva i vidjećete da ima tri sprata. Ostavio on sebi i za sina i napravio stepenice sa strane ako dođe snaha da ne govore i da ne mora kroz isto stubište. Onda još dograde osam reda, osam redova bloka, a to je još jedno potkrovlje viška da se nađe, pa ta kuća u prosjeku ima trista kvadrata. To podijelite na normalne stanove i dobijete tri-četiri stana. Znači, prosječan čovjek ovdje ima četiri stana od čega koristi jedan. To je vrlo indikativno i za sociološke studije. Naše kuće i kućama pobiberena brda kao što je Buća potok nisu odraz nekog siromaštva nego pohlepe jer ti ljudi su napravili kuće koje prevazilaze njihove mogućnosti. Nisu to nekadašnje skromne kuće “na četiri vode”, gdje se iz siluete vidjelo da tu sretno živi jedna familija.

Je li to odraz našeg mentaliteta?

Da, naše kuće po izgledu i silueti sve kažu o nama. Kod nas je svaki krov svoj ćur. Takvi smo i mi. Gdje god odete pogledajte arhitekturu jer arhitektura nije odraz ona je izraz tog društva.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.