Posljednja četvrtina 20. vijeka nerijetko asocira na već pomalo zaboravljene, ali svakako legendarne krstarice balkanskim cestama.
Fiće kod Vječne vatre u Sarajevu: FIĆO je automobil koji se najduže proizvodio u SFR Jugoslaviji. Sa fabričke trake u Kragujevcu izašlo je, tokom 30 godina proizvodnje (1955-1985), tačno 923.487 primjeraka ovog automobila
Yugo, Stojadin, Fićo, Tristač, Spaček, Dijana… još uvijek u kolektivnoj memoriji zauzimaju posebno mjesto zahvaljujući i svojoj po dugogodišnjoj (ne)izdržljivosti i (ne)kvalitetu izvedbe. Nekima ružni, nekima simpatični, nekima prirasli srcu, uglavnom rijetko ko ostaje ravnodušan. Ponosni vlasnici tih ‘narodnih auta’ govorili su da su im automobili kao javna kuća ‘sramota te ući, a kad uđeš lijepo ti je’.
To je bilo vrijeme kada nije bilo ‘moderno’, a nije se ni moglo, mijenjati automobil svake tri-četiri godine. Automobil sa što dužom tradicijom bio je više cijenjen. U prosjeku se isti automobil vozio i po petnaest, čak dvadeset godina.