Dino Mustafić: Opsada se nastavlja

Svaki preživjeli Sarajlija postao je ujedno i naučni dokaz čovječanstvu da se može preživjeti katastrofa i teror bilo koje vrste i ostati ljudsko biće.

Dino Mustafić

Otkad se rat završio znao sam da ću pokušati da ispričam priču o opsadi Sarajeva u teatru ili na filmu. To sam i učinio; u više predstava sam reflektovao svoje iskustvo i emocionalno pamćenje o životu zajednice koja je trebala da bude uništena i ubijena. Snimio sam i igrani film koji ima fragment takve priče. Svjedočio sam kako su Sarajlije veličanstveno branile svoj opstanak i svoje vrijednosti. U umjetnosti niste dužni da u takvu priču uvlačite politiku i historiju sukoba, već da se fokusirate na ljudski aspekt i ekstremno univerzalnu stranu tog rata kroz borbu opkoljenih mojih sugrađana. Iako sam rođen u tom gradu, na neki način, za mene je tada Sarajevo postalo mnogo više od samog grada – to je univerzalna priča o otporu i opstanku.

I danas kada se u aprilu sjećamo tih dana, mjeseci i godina svi govore koliko ih je iznenadio rat koji nisu željeli;  svi su ostali da se bore za normalan i zajednički život. Zato je naša priča o Sarajevu iz vremena opsade mnogo važna i danas kada gledamo slike iz Ukrajine. Mi ne stojimo uz Ukrajinu samo zato što su u pravu, već i zato što smo to proživjeli. Isto tako znamo da njihovu ratnu priču mnogi neće preživjeti. Rat uvijek ubija i civile bez diskriminacije, zbriše cijelu jednu generaciju mladića, kao u svakom ratu. Ubijanje je suština rata. Jasan cilj vojnih i policijskih formacija RS-a iznad Sarajeva jeste bilo da se ljudi ubijaju. Ubiti i neprijatelje i civile iz drugog entiteta jeste bila politička doktrina.

Iako je svaki sukob drugačiji, skoro sve priče su svuda iste. Ljudi žele da žive u miru i često ne obraćaju pažnju na dinamiku događaja koji vode ka ratu. A, rat kad počne, veoma je teško zaustaviti ga. Onda se ljudi ubijaju jer je to suština rata. Ubijanje. Svi mi koji smo izabrali da stojimo ispred fašističkog terora prije trideset godina, i nekim čudom izbjegli fatumsku granatu ili snajperski hitac, spoznali smo da svijetom upravlja teror, da su mirna, stabilna, predvidiva vremena, nestala zauvijek. Svaki preživjeli Sarajlija postao je ujedno i naučni dokaz čovječanstvu da se može preživjeti katastrofa i teror bilo koje vrste i ostati ljudsko biće.

Sarajevska prošlost jeste živa i svjetska budućnost, zato se odabir i način onoga što pamtimo suprotstavlja svim negatorima činjenica koji su toliko politički i medijski ojačali, da ako kažete javno bilo šta o opsadi, to se pripisuje pristrasnosti ‘strane u sukobu’. U ime onih ubijeni, ranjeni, emotivno i psihički upropašteni, ne smijemo pristati na revizionističke obrasce o karakteru odbrambenog rata u Sarajevu. Nemam iluziju da su sva dokumentovana zla učinjena za 1425 dana opsade uticala na ljudsku prirodu i makar smanjila nova zla na ovdašnjim prostorima. Zlo se pojavljuje vjekovima i nakon velikih i malih ratova; čuli smo mnoge koji su htjeli da se to više nikada ne ponovi, ali je jasno da nemamo razloga vjerovati kako na zlo u ljudskoj prirodi možemo uticati.

Potrebno je pričati naše priče, dugo i istrajno, bez mržnje, radi sjećanja za budućnost, jer ako to ne činimo mi/svjedoci, nego samo oni/poricatelji, u kakav svijet onda vjerujemo, gdje to idemo?! Sve je manje onih koji vode procese osvješćivanja i suočavanja sa prošlošću. Srbija ima izgrađen i oficijelni mehanizam integriran sa Republikom Srpskom kojim odbijaju da znaju i priznaju sudske i forenzične činjenice. Vrijeme neumitno ide, ali naša prošlost nije prošla. Zadah prošlosti i genocid koji je Evropa dozvolila u BiH kao i njegove posljedice, danas se mogu osjetiti širom svijeta; slike masakriranih tijela i stravični snimci dokaza o žrtvama u Irpinu i Buchi, razoreni ukrajinski gradovi bez struje, vode i hrane, hiljade poginulih, milijuni raseljenih, bez kraja koji se ne nazire ni nakon mjesec dana rata jeste dokaz da živimo vrijeme u kojem prvi put u historiji nemamo nikakvu ideju oko budućnosti pa čak i nekih temeljnih stvari.

Period raspada Jugoslavije sve je dalje iza nas i neće se nikada nazvati tačnim imenom, već su ti procesi institucionalno završeni kroz rezolucije u parlamentima susjednih država i odredili političko tumačenje onoga što je bilo. Ovo vrijeme socijalnih medija omogućava da svako može napisati šta hoće i postaviti video koji hoće i staviti ga pod neki okvir, i time se otvaraju novi slojevi priče koji mlađim naraštajima otežavaju da odrede ili znaju gdje su pravi izvori i čemu treba vjerovati. Tako smo nepovratno otišli u moralni ambis gdje će se uvijek producirati novi slojevi priče sa intencijom da se pokopa sloj istine. Zato je velika odgovornost na umjetnicima da svojim djelima čuvaju i brane ideju kosmopolitskog Sarajeva u koje smo vjerovali ’92. Naravno da to nije nešto oko čega danas postoji društveni, pa ni politički konsenzus.

Svako ima svoju ideju Sarajeva, u javnosti su vrlo zaoštrene političke ideje, neskriveno i dijametralno suprotne. Sarajevo se promijenilo, kao što su se promijenili i svi drugi gradovi, ali u identitetskom smislu posljedica ne smije biti pretvaranja u monokulturni grad gdje bi se o njegovoj multikonfesionalnosti i multikulturalnosti moglo svjedočiti samo preko materijalnog kulturno historijskog naslijeđa. To bi išlo na ruku onim koji danas verbalno mrze duh grada koji se otporom, hrabrošću i kreacijom u teškim 90-im dokazao kako je evropskog karaktera kojeg u miru nacionalisti žele napuniti mrziteljskim sadržajem, često ga nazivajući “političkim Sarajevom”. Permanentni antisarajevski narativ jeste nastavak opsadnog stanja sve dok se ne ubije Sarajevo kao ideja glavnog grada.

piše: Dino Mustafić (tacno.net)

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.