Nadimak je dobio po tome što je hvatao najviše štiglića od sviju nas, ali ih je puštao na slobodu. Kad bismo ga pitali zašto ih uopšte hvata, on bi svojim bezazlenim osmijehom odgovorio: ‘Da ih pustim.’
Dario Džamonja
Bila su to teška vremena. Ni porediti sa sadašnjim, ali, opet, na svoj način – teška. Ma, bila su to ista vremena – čekali smo i nadali smo se boljem, a nismo shvatali da je jedino izvjesno na ovom svijetu u našem postojanju samo plima i oseka, koju mi ne možemo kontrolisati – ona ne samo da ima utjecaj na mora i jezera, nego na svaki fluid u živućem svijetu, tako i na našu krv i našu spermu… Poneseni tom nekakvom plimom, kao djeca smo sanjali obogatiti se – što je značilo kupiti si ‘šangajke’ tene i ‘superriflice’, pa smo išli na Ciglane i na Betaniju i ljepilom mazali stabljike čička da bismo nahvatali štigliće, koje bismo onda pakovali u kartonske kutije ‘Jaffa’ narandži i prodavali na pijaci.
Naravno da se od te rabote nikad nismo obogatili, ali bilo je dovoljno za ‘grčku baklavu’ i bozu kod Komše ili za ‘solo’ grah u Ekspresu, bilo je dovoljno para da zaigramo ‘ćize’, da bi nam onaj jalijaš Davor (kojim im je moj djed uvijek prijetio: ‘Ako ne budeš slušao – završićeš kao Davor’) uzeo i zadnju petobanku. Odmalena smo shvatili da je život surov i da je bog šaljivdžija, da nekom dijeli vilama, a nekom lopatom, da je svako pokazivanje neke nježnosti ili sentimenta samo znak slabosti koja može izazvati jedino prezir u očima drugih… Ali krv i sperma su već dolazile u fazu plime, pa se nije moglo sakriti ko nam je ‘simpatija’ (rečeno tadašnjim rječnikom).
Svoju ljubav smo izražavali na čudan način: ganjali smo svoju ‘izabranicu’ po Velikom parku i zabijali joj čičke u kosu. Mi, ‘muškarčine’ smo tad redom bili ošišani na ‘tarzanke’, ali su cure nosile duge kose, povezane ‘rajfovima’ i (pretpostavljam) bilo je jako bolno izvaditi čičke iz kose, a, bogami, ako je ljubav bila veća – što znači više čičaka u kosi – sljedovalo je šišanje. (U Ann Harbouru, u državi Michigen, nakon jednog bijednog nastupa čitanja moje priče – dan prije sam izvadio šesnaest zuba – prišla mi je sasvim nepoznata djevojka i pitala me da li je se sjećam. Pojma nisam imao, ali sam je pokušao šarmirati svojim bezubim osmijehom: ‘Pa, ko bi zaboravio tu crnu kosu i zelene oči’, a ona mi je odgovorila: ‘Kosa je narasla – morala sam je ošišati nakon što si mi zabio grm čičaka u nju.’)
Bila su to i vremena nadimaka. Možda okrutnih, ali tačnih. Nismo se dijelili po imenima, nego po nadimcima. Sjećam se Slunte, braće Usre i Posre, nekog Ljige, Smote-smotanog, Pedera (u školu je dolazio obučen u odijelo, s leptir-mašnom), Poguzije (sve bi dao za dva para kranjskih kobasica u Grilu), Ušlje, Klempe… mene su zvali veliki Nosonja ili Surlaš! Ali, najviše pamtim Čička. Nadimak je dobio po tome što je hvatao najviše štiglića od sviju nas, ali ih je puštao na slobodu. Kad bismo ga pitali zašto ih uopšte hvata, on bi svojim bezazlenim osmijehom odgovorio: ‘Da ih pustim.’ Vremenom će taj nadimak dobiti sasvim drugo značenje: ‘Eno Nikole – dosadan je k'o čičak.’ Što je i bilo istina: on bi vam krvi dao, ali što bi vam se krvi mogao napiti svojom nebuloznom pričom! Više se i ne sjećam šta mi je sve u životu pričao. Pamtim samo jedan njegov projekat kada je od trešnjevog drveta izrezbario figure za šah. Prva liga. Ali, ja sam primijetio da su oba kompleta bijela. On je samo teško uzdahnuo: ‘Uh, jebote.’ Onda se ozario: ‘Pa, obojiću ih.’ Sutra mi ih je pokazao – oba kompleta bila su obojena u crno!?
Često smo sjedili u Sanu – sami. Ko god bi ga vidio sjediti u kafani, brisao je kao od kuge, ali kako sam ja bio vječni kokuz, za bokalić vinjaka sam se pravio da slušam šta priča. Vremenom je ta dosada prešla u prijateljstvo, jer sam shvatio (kad sam ostao sam) da i on na leđima nosi taj nepodnošljivi teret samoće, da mu treba uho za slušanje i ‘rame za plakanje’, da čeka telefonski poziv: ‘Hej, Čičak. Hoćemo li na tekmu?’ Jedne ratne noći mi je banuo na vrata i pitao me mogu li ga primiti na spavanje. (Mora da mu se baš nešto bilo zguturilo, ali ja nikad ne pitam ljude o njihovim nesrećama da me ne bi podsjetile na moje), pa sam mu kratko odgovorio: ‘Odjebi. Pun mi je kurac sebe, a kamoli tebe.’
‘Mislio sam … mislio sam… znači, ni ti me ne voliš?’
Čuo sam mu tužni korak niz stepenice i izletio za njim: ‘Čičak! Čičak’, zvao sam, a odgovorio mi je samo muk i zvuk zatvaranja izlaznih vrata haustora.
* * *
Slučajnošću sam dobio telefonski broj one cure što sam je gađao čičcima, u Kanadi, nazvao i pitao: ‘Sjećaš li se ti mene? Ja sam …’, prekinula me je: ‘De, bogati, imam ja svojih problema…’ Sad sjedim s rajom u kafani i počinjem priču, a oni mi uglas odgovaraju: ‘Samo ti pričaj – niko te ne sluša.’ Osjećam čičke u stomaku i srcu.
pisao: Dario Džamonja