Džamonja: Jeremija – Terapija

Osim ‘normalnih manifestacija ludila’, zaljubljivao sam se u svaku ženu, djevojku koju bih upoznao, sreo, pa čak samo ugledao na ulici. To me je cijepalo, pa umjesto da pronađem svoj mir u nekom samostanu ili manastiru, ja sam lijek potražio u manastirki i obilasku brojnih sarajevskih kafana i kafića što je izazvalo sasvim suprotan efekat…

Nikad mu nisam saznao pravo ime. Upoznali smo se u bolnici (ludnici?) jedne godine, ne znam tačno koje, ali znam da je to bila godina kada su Sidran i Kusta dobili Zlatnog lava u Veneciji za Doli Bel. Novinari iz jednog tadašnjeg visokotiražnog lista (u isto vrijeme niskomoralnog) došli su mi, k'o biva, u posjetu e da bi plasirali priču kako je Sidran plagirao moje priče i moj scenario. Tu šuplju insinuaciju sam (uprkos novčanoj ponudi), ono što se kaže, s indignacijom odbio.

Nije bilo razloga da budem u bolnici. Doduše, postojao je jedan! U to vrijeme sam bio lud. (Što ne isključuje mogućnost da nisam još uvijek.) Kako se očitavalo to moje ludilo? Osim ‘normalnih manifestacija ludila’, zaljubljivao sam se u svaku ženu, djevojku koju bih upoznao, sreo, pa čak samo ugledao na ulici. To me je cijepalo, pa umjesto da pronađem svoj mir u nekom samostanu ili manastiru, ja sam lijek potražio u manastirki i obilasku brojnih sarajevskih kafana i kafića što je izazvalo sasvim suprotan efekat – iz dana u dan sam bio sve luđi i luđi.

Tako sam se jednog jutra probudio u bolnici na odjeljenju koje je vodio Dubravko Horvat. Prepoznao sam propisanu terapiju – istu onu koja je mog oca, u istoj bolnici, zanjihala na pasu bolničkog ogrtača u smrdljivom bolničkom klozetu, desetak godina ranije. Odbio sam primati te lijekove i Dubravku objasnio svoje razloge, a on mi je izašao u susret i prepisao mi nešto drugo. Osjećao sam se da ‘svakim danom sve više napredujem’, pa sam letio kroz bolničke hodnike pjevajući: And therapy is what we need, my friend…

Tad sam i upoznao Jeremiju. On bi letio iz suprotnog pravca i pjevao: Ja sam ja – Jeremija, služio sam stari kadar šizofrenija… To nas je nekako povezalo, valjda ta suprotnost, jer kako sam ja bio zaljubljen u svaku ženu na ovom svijetu, on je bio zaljubljen u samo (vjerovatno fiktivnu) jednu i čitao mi debele sveske soneta njoj posvećenih.

Jeremiju su otpustili iz bolnice, bližio se i kraj moje terapije, ali sam ja odbijao da je napustim. Možda pogađate razlog: u međuvremenu sam se zaljubio u svaku sestru i doktoricu. Ali, došao je, morao je doći, i taj dan. Izašao sam iz bolnice i osjećao se poprilično izliječenim. Naime, nisam se više zaljubljivao u svaku, nego u svaku drugu ženu. Dubravko mi je pri izlasku rekao da ništa ne brinem, da kad nađem jednu, nijedna druga mi više neće pasti na pamet. Tako je i bilo. (Ali, da budem iskren, ne vidim u čemu se sastojao napredak: prije sam bio lud za svim ženama, a sad sam bio lud samo za jednom.)

Sjedio sam jednog ljeta sa svojom ‘jednom i jedinom’ u bašti Park kafane i cijeli svijet je bio moj. Preo sam kao mačak od zadovoljstva kada bi ona prekrstila svoje duge noge i zabljesnula druge stolove, kada bih registrovao poglede koji bulje u njene grudi skrivene samo prozirnom indijskom košuljom, kad bi se nagela, promrsila mi kosu i poljubila me iza uha…

Od puta Gradine ulicu je prelazio poznat lik. Ustao sam sa stolice: ‘Hej, Jeremija!’

Mahnuo sam mu rukom, a on je za trenutak zastao, onda se osmjehnuo: ‘Hej, Terapija!’

Predstavio sam ga svojoj curi i prvi put ga upitao:

‘Kako se ti, zapravo, zoveš?’

‘Jeremija.’

‘Mislim – zaprave?’

‘Jeremija – zar se ne sjećaš da si mi ti dao to ime?’

Uljuljkan u svoj san o vječnoj ljubavi i popriličnom dozom mastike, nisam mogao odoljeti da ga ne upitam šta je s njegovom vječnom ljubavi kojoj je posvetio i napisao hiljade soneta. U očima su mu se rodili oblaci i samo je kratko odgovorio:

‘Udala se, ja nikada u životu neću imati nijedne žene’, a onda je skočio sa stolice i ja ga poslije toga godinama nisam vidio.

Slijedeći put sam ga sreo (skoro na istom mjestu) ispred Šipada i požurio mu u susret. Bio je to on, mada se promijenio: nosio je elegantno odijelo, aktovku u ruci. Uskliknuo sam:

‘Hej, Jeremija’, a on me pogledao praznim očima i rekao:

‘Oprostite?’

‘Hej, Jeremija. To sam ja – Terapija!’

‘Mladiću, niti sam ja nekakav Jeremija, niti Vas poznajem, a Vama bi bolje bilo da odete kući da se malo istrijeznite’, i sigurnim, samouvjerenim korakom prošao pored mene.

Bio sam siguran (a opet nisam) da je to bio Jeremija, ali sam poslušao savjet te osobe i otišao kući i priželjkivao slijedeći susret. Nije se desio. Zadnji put sam ga samo vidio (negdje prije samog rata). Davno sam prekinuo sa svojom ‘jednom i jedinom’. U međuvremenu ih je bilo još, ali tad je samoća pritiskala svaki damar u mom mozgu, pa sam kupio nekakav slovenački porno časopis.

Nikada ne obraćam pažnju na lica (i druge dijelove tijela) muških likova u tim ‘foto-romanima’, ali kao da me grom ošinuo kad sam prepoznao lik koji tandrči tri koke – Jeremija!!! Bio sam siguran (a opet nisam) da je to on. Nisam mogao vjerovati da se preko soneta dolazi do porno časopisa. Povjerio sam se radovanu karadžiću, a on mi je rekao da mi je potrebna terapija. Nažalost, ‘terapija’ je uskoro počela…

pisao: Dario Džamonja