Da ne griješim duše, naučio me najbolji fol na svijetu: kad bi dobro tucao neku žensku, kad više ne bi mogla ni hodati, zapalio bi cigaru, izašao na prozor i glumio depresiju…
Osim ‘normalnih manifestacija ludila’, zaljubljivao sam se u svaku ženu, djevojku koju bih upoznao, sreo, pa čak samo ugledao na ulici. To me je cijepalo, pa umjesto da pronađem svoj mir u nekom samostanu ili manastiru, ja sam lijek potražio u manastirki i obilasku brojnih sarajevskih kafana i kafića što je izazvalo sasvim suprotan efekat…
I taman kad sam skont'o da je red pokloniti se i do kraja života biti zahvalan rečenom Bakiru što ne dozvoli da mu iko Bosnu…