Sarajlije, koji su u prijeratnom periodu percipirali Pale kao 14 km udaljeno vikend naselje kamo se bježalo od gradskog smoga i buke danas Pale izbjegavaju i mrze. I zato se u šali kaže: kad ideš na Pale iz Sarajeva, bolje ne govori odakle si došao, a kad se vratiš u Sarajevo, bolje ne govori gdje si bio!
Pitajte Paljane o opsadi Sarajeva, oni će vam pričati kako je tamo pobijeno 5-10 tisuća Srba, a da su ostali morali pobjeći. Reći će vam i da im nedostaje Sarajevo i da su se nadali ponovno živjeti tamo kada rat završi. (Čudno kako netko može rušiti svoj grad s namjerom da jednom ponovno u njemu živi!) Ovaj duh lijepo opisuju stihovi jednog paljanskog pjesnika: ‘O, Bože, koliko sam zamrzeo Sarajevo, lepi grad. Nad kojim se prolećno nebo nesigurno klima. Bolesnik koji širi nepodnošljiv smrad, govori poslednju želju – Smrt Srbima!’
A kad se Paljane pita za muslimane kojih je na Palama pred rat bilo 25%, odgovorit će vam u stilu svjedoka Karadžićeve obrane Tomislava Hršuma koji je izjavio kako su ‘Muslimani zahtevali da napuste Pale’ i Vojska RS-a im je nesebično ‘pomagala’ u tome.
Zbog svega ovoga Sarajlije, koji su u prijeratnom periodu percipirali Pale kao 14 km udaljeno vikend naselje kamo se bježalo od gradskog smoga i buke danas Pale izbjegavaju i mrze. I zato se u šali kaže: kad ideš na Pale iz Sarajeva, bolje ne govori odakle si došao, a kad se vratiš u Sarajevo, bolje ne govori gdje si bio!
Druga knjiga koja se može uzeti kao ključ za razumijevanje Pala je ‘Filozofija palanke’ srpskog filozofa Radomira Konstantinovića. Slučajno ili ne, riječi su se poigrale te Pale i palanka nazivom sliče. Prema Konstantinoviću, ‘palanka’ podrazumijeva plemenski kolektivizam, strah od svijeta s one strane brda, mitomaniju, zatvorenost prema novome, egocentričnost, ratničku patrijarhalnost, slavljenje mediokritetstva, nepotizam, duhovnu i kulturnu neimaštinu, bezbožnost prikrivenu formalnom tradicionalnom religioznošću.
Krajnji izraz i pobjeda takve filozofije palanke na ovim prostorima bilo je stvaranje prijestolnice RS-a na Palama, koje je kasnije našlo i hrvatski imitatorski ekvivalent u Grudama, a savršen izraz palanka nalazi i u vehabijskim selima ili ratnim mudžahedinskim kampovima.
Ovaj ishod rezultat je trajne napetosti između gradskog i palanačko-ruralnog duha. Sarajevska kultura na svom vrhuncu 80-ih uspjela je izmiriti ruralne i urbane elemente i to glazbom i humorom (Bijelo dugme, Nadrealisti) i preko Zimskih olimpijskih igara 1984. koje su povezale Sarajevo i Pale. A onda je 90-ih sve puklo, kad je nacionalizam prezreo grad, preuzeo sela i manje kasabe i od njih napravio mutirane gradove i prijestolnice u kojima su se donosile državotvorne odluke. Nastupilo je palanačko doba kojem se ni danas ne nazire kraj. I jedina preostala šansa nam je povratak građanskog duha i društva koji bi onda omogućio i pomirenje i povratak domova i izgubljenog dostojanstva ljudima koje je politika kreirana u palankama preseljavala, ponižavala i ubijala.
A u cijeloj toj priči Pala pomalo nestalo. Prezrene od Sarajeva i Banja Luke, zamijenjene drugim palankama (npr. Laktašima). Grad koji se trudio zauzeti mjesto Sarajeva, danas je izgubio političku važnost. Ali simbolika prijestolnice monstruozne politike i palanačkog duha je ostala, i teško da će se Pale ikada osloboditi te stigme. A i kako bi, kad se tamo uporno radi na učvršćivanju onoga što ih čini takvim simbolom.
Ali ako je paljansko oponašanje glavnog grada doživjelo neuspjeh, više uspjeha ima poslijeratno Sarajevo u oponašanju duhovnog, kulturnog i arhitektonskog modela paljanske palanke. Drugim riječima, prije će se Sarajevo (pa i cijela BiH) pretvoriti u Pale, nego što će Pale postati Sarajevo.
piše: Marijan Oršolić