Kako nas je pojela odbrana

piše: Darjan Bilić

Revolucije jedu svoju djecu. Istom logikom može se posmatrati i odbrana Sarajeva od 92. do 95. godine. Moglo bi se to reći na sljedeći način: “Odbrana grada jede svoju djecu”.

Tužno ali po meni istinito, svi oni koji su u “pumama i leviskama” pojurili da stanu na branik Sarajeva su zaboravljeni. Dok ih drma neki oblik PTSP-a, predmet su podsmjeha onih koji su došli kasnije. Politika Stranke demokratske akcije je dovela ljude, heroje, istinske patriote u situaciju gdje ih je skoro pa stid reći gdje su i šta su danas – ljudi na margini društva i društvenih zbivanja, ljudi kojima ovaj grad i ova država nisu ničim vratili za sve ono što su izgubili ili za sve ono što su svima nama dali. Nisu oni krenuli na linije odbrane grada zbog certifikata, zbog penzija ili privilegija. Njih je srce vuklo, ponos im nije dao nazad, a motiv smo im bili vjerovatno i mi. Tadašnja djeca koja su u strahu silazila u podrume, mi koji nismo znali ni šta se zbiva i sve nam je bilo kao nekakva igra. Šta smo mi tada znali šta je opsada, šta je fašizam. Nismo znali skoro ni ko su naši, a ko su njihovi. Sve dok nije počelo da se trese oko nas, dok zemlja nije počela da podrhtava pod naletom sila mraka koje su se skupile na brdima i proplancima. Tada smo shvatili i tada je naše djetinstvo završeno. Tada smo upoznali glad, agoniju i preko noći spoznali šta znači izgubiti nekoga. Dok su mračnjaci uz gibanice, prasiće i rakiju imali izvrstan pogled na grad u plamenu, grad na sammrti, grad koji tada nije imao vode, hrane, plina, struje nisu znali da je imao nešto što danas nema.

Sutra je 6. april. Bitan dan u istoriji Sarajeva. Dan kada će ini političari krenuti da se slikaju ispred spomenika. Dan kada ćemo pokazati kao da nismo zaboravili. Ahaaaa. Ne da smo zaboravili već smo i pogazili sve ono za šta su se naši očevi borili. Krenuli su oni na linije kako ne bi bilo podjela, kako bi nas spasili od sila mraka koje su htjele silom da nas podjele, da između nas povuku granice. Sile mraka su htjele da nam tenkovima ispravljaju pogled na život.

Kada se danas okrenem oko sebe, upitam se jesu li te sile mraka pobijedile. Koliko se mi danas sjećamo onih koji su sebe dali za nešto, upitamo li se je li došlo vrijeme da mi uradimo nešto za principe koje su izdali oni koji sebi daju za pravo da imaju monopol na odbranu grada i cijele države. Zar jedna stranka ima pravo na to? Zar oni koji su švercali, krali, otimali, varali imaju monopol na odbranu? Zar SDA, fakat, ima obraza i poslije svega ponavljati floskulu da su oni nazaslužniji za našu odbranu?

Gdje danas žive djeca heroja koji su sebe dali za sve nas? Gdje žive danas ljudi koji su dio svoga tijela dali za ovaj grad? A gdje žive ratni profiteri, logističari, njihove familije i poslovni partneri? Sve se na glavu okrenulo, svi oni principi za koje su se najbolji sinovi i kćeri ove zemlje borili su prodati od onih koji sebi daju za pravo da prepravljaju istoriju. Ne, moj se stari nije borio za SDA, za reisa, za dedu sa plavim očima. Ili možda jeste?

Sarajevskih ruža ima sve manje u asfaltu, sve manje se sjećamo onih kojih danas nema sa nama. Sve manje smo ljudi i ako pažljivo pročitate šest ciljeva sila mraka iz 1992 godine, vidjeti ćete da su oni nadomak potpunog ispunjenja. Mi sjedimo i pozivamo se na nekakvu svoju svijetlu prošlost u kojoj SDA ima monopol na odbranu, lopovluk, kriminal i laži. Vrijeme je da ustanemo i pokažemo da u nama ima barem mrva dostojanstva i hrabrosti.

Sretan nam 6. April… 2011. godine…