Kazaz sa Baščaršije

Ljetopisci i putopisci ostavili su brojne tragove o životu Baščaršije. Zanatlije su bile brojne, toliko brojne da su imali svoje ulice: Sarači, Abadžiluk, Kazazi…

Bilo ih je na desetine ali mnogo šta im je prijetilo: požari – od prvog 1480. godine, do onog kada je cijelo Sarajevo nastradalo, 1697. godine; poplave, bolesti i druge nedaće. Zanatlije su ovdje živjele i željele opstati. Svojom voljom i ljubavlju su čuvali zanat, ali i Baščaršiju. Ostalo ih je veoma malo, ali oni svjedoče o dugogodišnjoj tradiciji, ljepoti krojenja i umjeću ukrašavanja, kako gradske, tako i seoske tradicionalne nošnje. Manufaktura, industrija i navike učinili su svoje…

Jedan od starih zanata za koji je sve manji interes je i kazaski zanat. Kazazi su proizvođači tekstilnih ukrasa, odjeće – pozamanterije. Muhamed Ljuša ima kazasku radnju na Baščaršiji. On je kazaski zanat naučio od svog oca: ‘Njegov otac se bavio kazaskim zanatom, to je bila izrada svih vrsta konaca, to jest gajtana, svile, kanape razne koje su ljudi u to vrijeme koristili najviše u izradi narodne nošnje. Terzija koji je pravio narodne nošnje, ili abadžija, nisu mogli bez kazaza.’

Vremenom je Ljušin otac prenio znanje o ovom zanatu na njega, tako da sada on i njegova supruga rade i kazaski i abadžijski zanat: ‘Izrađujemo sve vrste narodnih nošnji. Nekada su to ljudi više cijenili i radile su se narodne nošnje po onome koliko su bili imućni, znači koliko je ko sebi mogao da priušti toliko je i nošnja bila ukrašena. Gradske nošnje su uvijek bile malo skuplje, jer su ljudi željeli da se malo iskazuju i onda su radili bogatije narodne nošnje.’

Prije posljednjeg rata radile su se sve vrste narodne nošnje, svih republika i pokrajina: Sada, poslije rata, više se radi bosanska nošnja zato što je više aktuelna, a najbolji kupci te narodne nošnje su naši ljudi koji su vani. Oni sebi mogu priuštiti i oni se više okupljaju u tim kulturno-umjetničkim društvima. Za mene je to pozitivno jer svojoj djeci ne daju da izgube svoje običaje i kako mi kažemo, adete, i vjerovatno se i više druže.’

Nošnja se radi prema želji kupca. Jeftinija je kada se radi mašinski nego ručno: ‘Šta god se može vidjeti, nacrtati, sve se može napraviti i sašiti. Ja više šijem i krojim, a žena veze, i to radi s ljubavlju. Ovo smatram jednom vrstom umjetnosti. Međutim, boli me zato što niko ne podržava te zanate. Imamo mi još naših nana, majki i sestara koje znaju heklati, kerati, vesti. To je dio nas, htjeli, ne htjeli.

Muhamed u radnji ima mašinu koja je, kako kaže, stara 230 godina. Na njoj se pravi gajtan i može se raditi od svih vrsta konaca koji se upliću i prave se pletenice koje se poslije stavljaju na prsluke, šiju ručno: ‘Ova mašina radi, ali je ne koristim zato što nema svile, nema repromaterijala. Također, ova mašina, da se okreće jedan sat, može izaći metar gajtana. Sada se ne pravi kvalitetni gajtan, nego se prave razne aplikacije.’