Knjiga Hemonovih života

‘Knjiga mojih života’ memoari su Aleksandra Hemona u kojima on pokušava vratiti krhka sjećanja na svoje Sarajevo, temama koje povezuju njegovu bosansku prošlost s američkom sadašnjošću.

Snježna se oluja navlači nad Chicago, a Aleksandar Hemon ide u šetnju. Na glavi ima crnu vunenu kapu i crni kaput, a njegov korak ograničavaju stare ozljede s fudbala. Odaje dojam mnogo starijeg čovjeka nego stvarno jeste.

Hemon je visok čovjek, obrijane glave. Svako ko ga poznaje, čak i na kratko, zove ga Saša. ‘Kad sam tek došao ovdje, puno sam šetao’, kaže mi Hemon dok ulazimo u mali studio u kojem danju piše. Pravi nam kafu i vodi nas u tihu sobu s malim stolićem.

Dvadeset i sedmi je januar – tačno 21 godina od kad je Hemon sletio u Ameriku. Srbi još nisu započeli užasnu opsadu Sarajeva, a Hemon je bio mladi bosanski novinar na turneji po Sjedinjenim državama. Mislio je doživjeti nova iskustva i vratiti se kući. ‘Sjećam se kad sam sletio u Washington DC, pratioci iz Informativne američke agencije, odvezli su me u Georgetown. Sjećam se ulice u rezidencijalnom dijelu u kojoj smo parkirali automobil. Vidio sam svjetla u jednoj kući, ljude koji se kreću između malo namještaja. Pomislio sam da nikada neću ući u ovakvu kuću. Nije bilo razloga za takvo razmišljanje jer nisam namjeravao ostati u SAD, ali znao sam da nikada neću ući unutra.’, piše Hemon u svojim memoarima..

Taj prvi osjećaj nesreće živjeće s njim još neko vrijeme. Hemon se nije mogao vratiti u Sarajevo sljedećih osam godina. Ubrzo nakon što je stigao u SAD, rat je zahvatio Bosnu i odsjekao ga od prijatelja i porodice. Rijetki telefonski pozivi donosili su mu vijesti o prijateljima, koji su otjerani u vojsku, odvojeni od svojih očeva i braće. Snajperisti su ‘izbušili’ njegov komšiluk. Pucali su i u pse kad su shvatili da životinje instiktivno mogu predvidjeti naredno granatiranje.

Mnoge Sarajlije koje su pobjegle, izgubile su cijele porodice. Hemon je bio nešto sretniji. Njegovi roditelji, tata inženjer i majka učiteljica, izašli su iz grada dan prije nego je opsada počela. Baš kao i sestra. Završili su Kanadi, a Hemon, zarobljen u Chicagu, gledao je kako se njegov grad uništava.

Gubitak Sarajeva je za njega metafizički gubitak, kao da ga je neko uklonio iz sopstvene prošlosti. Posljednje dvije decenije svog života Hemon je proveo pokušavajući pričama popuniti tu prazninu. Njegovo djelo, od ‘Pitanja Bruna’ sve do ‘Ljubavi i prepreka’, zapravo su priče posuđene iz vlastitog života, priče o ljubavi i odanosti, ali i poteškoćama života iznutra polomljenog čovjeka.

Najnovije djelo su mu memoari ‘Knjiga mojih života’, priča koja se proteže od njegovih ranih godina u Sarajevu s roditeljima i mlađom sestrom, do sadašnjosti u Chicagu. Hemon je imao sretno djetinjstvo. Igrao je fudbal, učestvovao u matematičkim takmičenjima, pasionirano čitao knjige i naučio igrati šah od svog karizmatičnog ali dominantnog oca. Poput mnogih tinejdžera i Hemon se ‘zaljubio’ u Salingera i Rimbauda, slušao Sex Pistols, svirao u ‘nekom lošem bendu'… O svemu tome Hemon piše u prvoj polovini nove knjige. Priču najčešće počinje pominjanjem nekog objekta, nekog kojeg je najčešće izgubio.

‘Ljudi koji su raseljeni mogu rekonstruirati priču o svom životu ako imaju pristup nekim stvarima iz tog doba. Ako nemaju te predmete, onda postoje rupe u njihovom životu. I to je razlog zbog kojeg su ljudi u Bosni, iz zapaljene kuće, uvijek spašavali fotografije.’

Kad je prvi put stigao u Chicago, Hemonu nisu nedostajale samo fotografije već i košulja. Lutao je gradom tražeći kafane u kojima se igrao šah i pušilo. U svojim memoarima opisuje Petra, armenskog Iračanina koji je živio u Evropi i izgubio porodicu, a onda sam stigao u Chicago. U jednom dijelu knjige, s mnogo više humora Hemon opisuje kako je igrao lopte s gomilom fukara, imigranata iz Italije, Kameruna, Nigerije, Tibeta…

piše: John Freeman

Svakako preporučujemo još jedno sjajno djelo Sarajlije u Čikagu, Aleksandra Hemona.