Kockica, slatka betonska kockica…

‘Kaaakvo ruuužno naselje’, pomisle svi koji ga ugledaju. Neki su dovoljno ljubazni da to ne kažu naglas.

Adisa Bašić
Adisa Bašić

Moje naselje je takozvana socijalistička spavaonica. To je dosta popularno, da se za takve nizove jednoličnih nebodera kaže spavaonica. Kao, mi tu samo spavamo, tako je gadno da se ne može i nema raditi šta drugo. A radi se. Mi spavamo, jedemo, ljubimo se, govorimo glasno. Tučemo se, krvarimo, vodimo ljubav, mazimo se nježno, po glavi, učimo svirati gitaru, podvlačimo u knjigama one najljepše rečenice u kojima nađemo posebno puno istine. U spavaonicama se zimi sankamo, a ljeti pipkamo na klupama u mraku. Igramo se loptom, ližemo sladoled, dosađujemo se. Nekada tu umiremo i sahranjujemo se.




Betonska kockica je kopile arhitekture, neugodan prizor od kojeg tankoćutni okreću glavu i osjete blagu mučninu. Betonska kockica na periferiji Grada je nešto od čega se bježi: mi djeca iz betonskih kockica kada postanemo uspješni i imućni, s visine gledamo stari kraj, primjećujemo kako je nehuman za stanovanje, kako je bučan, ružan i pomalo smrdljiv.

Ja sam rođena i odrasla u betonskoj kockici. U njoj uglavnom živim već trideset godina. Često odlazim na neka ljepša i pametnija mjesta, pa se opet vratim. Kroz prozor svoje betonske kockice trideset godina gledam svijet, a on se, meni za razonodu, mijenja, premeće preko glave, izvodi najsmješnije i najstravičnije stvari. Sa svog prozora sam gledala smjenu godišnjih doba, smjenu idologija, društvenih uređenja, država. Gledala sam nekoliko puta kako ljudi umiru, pokošeni snajperom (kada je rat) ili srčanim udarom (kada je baš velika vrućina). Gledala sam kako ih u ratu sahranjuju u prekratkom sanduku skovanom od vrata ormara.

U svoju kockicu sam prvi put došla davno, davno, u maminom stomaku. Ona se smijala (tata mi je pričao, pa vjerovaćemo mu na riječ): sva okruglasta, širila je ruke i govorila ‘Zar je sve ovo naše? Da nisu pogriješili? Možda je ovo za nekoliko porodica? Ovdje se može igrati fudbal?’ Vrata nisu bila još ugrađena, ona i tata su potplatili čuvara da ih pusti u njihov budući stan. I nisu mogli vjerovati da je tolika sreća zapala baš njih. A samo su vrijedno radili još od djetinjstva, ništa više, i zaslužili su svoj mali betonski socijalistički komad sreće.

Kasnije sam se malo razočarala kad sam vidjela socijalističke spavaonice u Budimpešti, Istočnom Berlinu i Beogradu. Naša je bila minijaturna i pitoma u poređenju s njima. Nije imala ništa od zastrašujuće monumentalnosti i uniformnosti o kojoj su svi govorili zgroženi modernom socijalističkom arhitekturom za novog boljeg čovjeka. Preružni za Zapad, neozbiljni za Istok, provodili smo svoje neumjesno sretne živote u predgrađu Sarajeva.

Za svakoga ko bi htio pisati od prvih dana u našem naselju je tema bilo na sve strane: u te vertikalne ulice doseljavali su različiti ljudi, pisci i radnici, čistačice, policajci, profesori… Loš građevinski materijal i slaba izolacija činili su da intima skoro nestane, sa bližnjima su se dijelili mirisi, zvukovi, sudbine.




Dolazak rata sam prepoznala po tome što su svi svoje prozore izlijepili tamnim ljepljivim trakama, kao da žele igrati x-o. To služi zato da ti se kod udara granate staklo ne pozabija svuda u hiljadama komadića nego da se sruči u jednom komadu. Toga se neko baš dobro sjetio. Sva su se stakla brzo potrošila pa smo na prozorima imali najlone. Tada je intime bilo još manje, a životi su se lako miješali kroz te polupropustljive mebrane.

Nekad bi granata udarila u jednu od betonskih kockica i izbila cijeli zid na kojem je prozor. Onda se vidjelo nepodnošljivo puno tuđeg života. Nečija betonska kockica bi se u trenu pretvorila u kućicu za lutke sa jednim pomičnim zidom. Tuđi privatni predmeti bi se nekad tako našli na ulici i to je uglavnom bilo previše čak i najvećim voajerima. Zgrade su u mom naselju uskoro postale izbušene i izranjavane pa je time njihova skromna ljepota još više bila narušena.

Podrumi u kojima smo prije držali gume od auta, klizaljke, kiseli kupus i razne gluposti koje smo zapravo trebali baciti, postali su u ratu male zgodne sobice u koje se moglo sići kao u sklonište za vrijeme granatiranja. Tu smo se neko vrijeme zabavljali igrajući karata i šaha ali je onda postalo mučno. Beznađe je učinilo da strah malo otupi pa se život nastavio ‘normalno’. Moje prijateljice i ja smo se znale popeti na krov nebodera obučene u kupaće kostime i mazati se predratnim ostacima losiona za sunčanje. Bilo je divno, sunce je peklo kao da smo na pravoj plaži, ali nismo smjele stajati uspravno da nas snajperisti ne primjete i ne ubiju usred ljetne idile.

Zimi su, kada je rat i kad nema grijanja, betonske kockice strašno hladne. Moj brat bi se za spavanje oblačio kao da ide u ekspediciju na južni pol, a svoju sobu je u šali zvao ‘pokrajinom vječnog snijega i leda’. Sve četvero smo preživjeli rat. I naša kockica je preživjela, skoro netaknuta.

Mama je i dalje imala običaj da se smije, širi ruke i čudi velikoj sreći koja bi se iznenada sručila na nas. Opet je kao nekad znala kupiti svježe cvijeće u svojoj omiljenoj narandžastoj boji i opet smo imali stakla na prozorima. Moja majka nikad za naše naselje nije rekla spavaonica. Nikad nije rekla da je ružno. Nikad nije mislila da je bučno ili nehumano za život. Za nju je 1979. ostala najsretnija godina u životu. Bila je to godina kad je rodila mene i kada su ona i tata dobili svoj mali kockasti betonski dom.

piše: Adisa Bašić

Pjesnikinja i novinarka Adisa Bašić rođena je 1979. u Sarajevu. Diplomirala je komparativnu književnost i bibliotekarstvo, magistrirala ljudska prava i demokraciju. Objavila je tri zbirke pjesama, Havine rečenice (1999.), Trauma market (2004.) i Promotivni spot za moju domovinu (2011.). Njena poezija uvrštena je u sve novije izbore bh. pjesništva.

Radi na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao asistentica na predmetima Poezija i Kreativno pisanje. Godinama piše za bh. sedmičnik Slobodna Bosna u kojem ima i redovnu rubriku književne kritike.

U Marburgu (Njemačka) je godinu dana studirala germanistiku i mediologiju. U dva navrata je u društvu pisaca putovala Amerikom (Pisci u pokretu), a Balkanom se truckala u vozu za vrijeme Wordexpressa. Njena priča Kako preživjeti auto-stop uvrštena je u zbornik priča nagrađenih na UNESCO-vom konkursu Bun(t)ovna p(r)oza (2001.) a za priču Driving Home for Christmas je 2011. dobila treću nagradu na konkursu Zija Dizdarević. Za zbirku Promotivni spot za moju domovinu je dobila međunarodnu nagradu Literaris Bank Austria 2012, a knjiga je prevedena na njemački jezik i objavljena kod izdavača Wieser Verlag.

Svoju poeziju je sa velikom radošću čitala na najrazličitijim mjestima: u prestižnoj njujorškoj Poets House, na Harvardu, u socijalističkom centru Nazim Hikmet u Istanbulu, u tuareškom šatoru pored gradića Lodeve u Provansi, u raznim knjižarama i kafanama, u zagrebačkoj Močvari, u Tešnju, Banjoj Luci, ispred gradačačke biblioteke, u lajpciškom UT Connewitzu, na beogradskom poetskom natjecanju Pesničenje…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *