Kratka priča o staroj sarajevskoj kafani

A nedostaju mi trenuci, buđenja ranim jutrom, dok zamagljeni prozori odaju prve znakove jake zime, velike hladnoće. Oni trenuci kada naprosto ne želiš da ustaneš iz kreveta, želiš da ostaneš ispod svog pokrivača, kao da se kriješ od neke zvijeri koja te vani čeka, širom otvorenih kandži, da te ščepa i uzme pod svoje.

Kroz neku masu sjećanja iz perioda kad sam još bio srednjoškolac, možda i najviše urezan, ostao mi je period koji smo provodili u obližnjem kafiću. Da, njegova prva i prava svrha je kafić, kafana. Kako želite. No, meni je bio više od toga. Bio mi je mjesto gdje me svako slušao i razumio, a niko se nije trudio. Bio je prijatelj. Moram priznati i istina je, da me takva mračnija i zadimljena mjesta čine stoprocentno apatičnim, odmah zapadam u to stanje osjećaja bezvoljnosti, ravnodušnosti. Nije se ni ovo mjesto nečim izdvajalo od takvih. Žuti zidovi, ukrašeni slikama poznatijih ličnosti, koje su nekad sjedile tu, ali su bili kao svi, ljudi poput mene i mnogih drugih. Sjedili su na tom mjestu i radili ono što se tu uvijek radilo – ništa.

Dim od stotina ispušenih cigara nije se ni pomjerao. Kao da je oduvijek tu, kao da živi tu godinama, i da je sastavni dio objekta, da bez njega sve ne bi bilo kako jeste. Vrata, tamno-žuta prema smeđoj, kao da su bila portal između dva svijeta. Onaj vani je bio jedan sasvim drugačiji, kojem se nerado i mrsko vraćate. A unutra, mogli bi provesti sate i sate, ništa ne radeći.

Nije to bio velik prostor, štaviše bio je veličine neke omanje dnevne sobe. S jedne strane je stajao dugi prostor za sjedenje, koji se protezao od ulaza do šanka, dok je naprijed stajalo par malih okruglih stolova. Sa druge strane su bile četiri, kako smo to zvali, ‘kifle’.. I ne bira se gdje sjesti, svako od tih mjesta ima svoju posebnu draž. Iza drvenog šanka stoji sat, koji nas je svojim prisustvom, ali ne i svojom svrhom, upozoravao da bi trebali negdje krenuti. Istovremeno, djelovao je kao da nam to i nije dozvoljavao.

I kažem, ‘Ćumez’ je u sebi imao nešto drugo. Kada nisam tu, uvijek mi je nedostajalo da budem. Nedostajao mi je osjećaj tog blagog lahora života, kada kao da nema tog problema koji se ne može riješiti samo sjedenjem u ‘Ćumezu’. Nedostajalo mi je to bezrazložno, bespotrebno samo bivanje, koje se znalo odužiti na duge i duge sate i desetine i desetine ispušenih cigareta. Priča o tim najmanjim, nebitnim sitnicama života, čije su riječi sasvim lagano vijorile od čovjeka do čovjeka. I da, osjećam tu nemoć. Ali nemoć, koja ti govori da ostaneš samo tu i da nema mjesta na kojem bi se bolje osjećao. Koja te veže za to jedno mjesto i naprosto ti ne da da makneš.

I pitanje je – zašto mi je toliko stalo do tog mjesta? Zašto sam toliko povezan? Ne znam odgovor. Jednostavno, sve me to i dan danas toliko očarava. Vjerovatno i uticajem proteklog vremena provedenog u ‘Ćumezu’, počeo sam osjećati i empatiju prema njemu. Prema svakoj sitnici koja je činila to kao što i jeste. Prema tim stvarima koje se nekome ko to nije osjetio, čine i glupe i nebitne. Kao da razumijem sve što to mjesto želi reći, kao da razumijem sve ljude unutra i svi razumiju mene. I svaki put kao da se to mjesto mijenja po meni, osjeća moju radost, moju tugu.

Još me fascinira duga historija mjesta zvanog ‘Ćumez’. Stoji na istoj lokaciji više od pet decenija, a uvijek je bio pojam za isto. Koliko je samo generacija prošlo, koliko godina, koliko ljudi. Koliko puta su samo ta ista vrata bivala otvarana i zatvarana. Mislim da svaka osoba ima barem jedno ovakvo mjesto upamćeno i urezano duboko u pamćenje. Ne baš po sličnosti, mislim da Vaše mjesto i ovo moje nemaju apsolutno nikakve veze. Ali u svakom životu, u svakom čovjeku, postoji barem jedno mjesto, koje ga veže za neke davne trenutke. Za bezbrižne, lijepe periode života. Čovjek to ne zna i ne osjeća, sve dok mu ti kratki trenuci ne prođu. Isti ti trenuci su, u to vrijeme, izgledali toliko zanemarljivi.

A nedostaju mi trenuci, buđenja ranim jutrom, dok zamagljeni prozori odaju prve znakove jake zime, velike hladnoće. Oni trenuci kada naprosto ne želiš da ustaneš iz kreveta, želiš da ostaneš ispod svog pokrivača, kao da se kriješ od neke zvijeri koja te vani čeka, širom otvorenih kandži, da te ščepa i uzme pod svoje. Ali, zna se kako je to već išlo. Moraš da ideš u susret zvijeri, jer je to put kojim se mora ići. I nalazim neki razlog, neku sitnicu, zbog koje poželim da ustanem i izađem, nerijetko prvi dim cigare ujutro.

Uvijek sam ustajao prije nego što je trebalo, da bih mogao da obavim svoju rutinu, da prije nego što krenem u sve stvari i obaveze koje me tako mrsko čekaju tokom dana, provedem hladna, zimska jutra tu. U ‘Ćumezu’. Nedostaju mi trenuci kada se, iako kratkim putem, borim sa hladnim zimskim zrakom što izaziva suze u mojim očima, dok mi hladan zrak treperi po još neispavanom licu. Nedostaje mi trenutak kad zimogrožljivo sjedam, naručujem prvu jutarnju kafu, otpakujem kutiju cigara.

I dalje, trljajući ruke, kako bi se što prije zagrijao i s onim pravim merakom, zapalio prvu jutarnju cigaru. Da, sve se to činilo kao neka rutina, koju sam skoro svaki dana izvodio. Ali nešto je bilo posebno u svakom tom putu kada bih sjeo. Nerijetko je i društvo bilo tu. Čisto da se, eto, k'o i nešto progovori. A niko nije došao pričati, iako se pričalo. Niko nije došao piti kafu, iako su je svi i pili. I niko nije došao samo zapaliti cigaru, a pušilo se. Te stvari, odvojeno, nisu značile ništa. Ali činiti ih sve zajedno – to je ‘Ćumez’.

piše: Adis Jugo