Sarajevo, kristalna sjecanja? Od mraza i snijega? Ili africkih vrućina? Kako god. Grad u kom sam se rodila, odrasla, proživjela najljepše i najgore trenutke svog života. Grad kojem sam se uvijek vraćala. Kom sam vjerovala i koji me znao toliko puta iznevjeriti, a ja kao i sve druge zaljubljene budale, uvijek sam mu se nanovo vraćala. Potpuno svjesna djela vlastite odgovornosti za sva razočarenja.
Sutra bih se trebala pakovati za nešto duži put, jedanaest mjeseci nepovratnog kredita vremena. Negdje daleko. Što bi Đole rekao – Lepa varoš al’ malkice zabačena – u ovom slučaju oko 15 sati leta od SJJ. Nisam nikada bila staticna osoba i redovno sam odlazila da bih se mogla vratiti. I sada idem s istom namjerom. No, život je nepredviviv i čudesan. Zbog toga unutar sebe mogu napipati onu mrvu nemira koja se migolji i ne dopušta da u potpunosti uživam u iskušenju neizvjesnosti koje je predamnom.
Nije poenta gdje ću ja biti i šta ću raditi, nego gdje će svi ostali meni dragi ljudi biti i šta ću sve zateći kada se vratim.
Sretna sam i radujem se ovom putu, onome što ću naučiti na istom i svemu što ću i sama ponuditi u zamjenu za nova iskustva.
Znam da će mi nedostajati ness-vanilija iz Izloga, slučajni susreti sa Štukama i Skrozovcima, neplanirana nargila na Čarsiji, frka Mess-festivala, izleti u kojejakve prirodne vrijednosti BiH i šire… sa jednako ludim suputnicima, koje ne treba puno nagovarati na akciju. Rasprave oko različitih perspektiva na filmove u Cinemacity-ju ili predstave u pozorištima, premijera u Pozorištu mladih gdje čekamo gdin. Drmaća da s njim podjelimo utiske after, mnogo će mi nedostajati jedan svemogući Renault twingo koji može preći sve moguće namaštane kilometre i, ništa manje, prevesti cca 12 slikarskih platna gdje god je to potrebno… sjajne pizze jedne dobre plavke iz Curka, ludi pokloni gdin. Tuzlića, koje dobro odvaga i predodredi svakome prema zasluzi, faliće mi i jedna „greška“ u crvenoj kosi, i jedna atraktivna i temperamentna producentica kantonalne televizije. Jedva čekam da, kad se vrnem, malenog Mirninog ugledam kako čini prve korake, nedostajaće mi i twister, koji se konzumira sporadično u jednoj vikendici na Palama, kao i „klapne“. Nedostajaće mi Ledići i intenzivna boja pure koja se samo tamo viđa… Koncerti Divanhane, Dubioze, Štuka… I da ne nabrajam više…
Šta može uopće nedstajati iz SJJ? Pa ljudi najviše. Definitivno.
Vjerovatno se tu može navesti još i miris kifli u Nini u sitne sate ili Imaretu, odlične pite ili ćevapi, taksisti od kojih možeš spoznati šta je smisao života, tzv. rijeka koja teče kroz grad i širi karakterističan „miris“, ludi most kod ALU koji se slaže sa dotičnom građevinom jednako kao i pojedine kreacije najsmjelijih dama Sarajeva koje se mogu sresti u Ferhadiji sa njihovim stasom, ali u suštini, ljudi će mi najviše nedostajati.
I sigurna sam da ću i na putovanjima sa kojih ću se vratiti, pronaći mjesta sa najljepšim pogledima, kafom, pićima… i pronaći ću neke nove ljude koji će mi sigurno nedostajati u budućnosti, ali još jedan razlog što volim individualnosti, svi „moji“ ljudi iz privatne kolekcije su definitivno nezamjenjivi.
I dosta više patetike. Vrijeme je za početak priprema.
Annie (1982) - Tomorrow“When I'm stuck with a day that's gray and lonely
I just stick out my chin and grin and say
The sun'll come out tomorrow
So you got to hang on till tomorrow, came what may!
