Mahaluše. Tako su same sebe prozvale rođene Sarajke koje je 1992. godine rat raštrkao po bijelom svijetu na svojoj Facebook stranici.
Upoznale su se putem ove društvene mreže i malo-pomalo između njih se razvilo predivno prijateljstvo. Povezala su ih zajednička interesovanja, ali i ono glavno – nostalgija i ljubav prema rodnom gradu.
Naljepša druženja
Posljednjih godina kada dođu u Sarajevo, okupe su i provedu najljepše zajedničke trenutke. Njihove virtualne prijateljice iz Sarajeva, kao pravi domaćini, dočekaju ih sa mnoštvom novih informacija o događanjima u gradu, ljudima i raznim zanimljivim pričama. Tako je bilo i ove godine. U prekrasnom ambijentu ljetne bašte u starom dijelu grada okupilo se njih petnaestak da se vide, proćaskaju uz kaficu i sok, ispričaju dešavanja iz svog života u proteklom periodu, nasmiju i razonode. Zatičemo ih vedre i nasmijane, baš kako i priliči ovom velikom susretu. Mame pažnju gostiju koji sjede za susjednim stolovima. Možda se neko u tom trenutku i zapitao kako je danas moguće okupiti tolike žene iz različitih krajeva svijeta. Ove dame pokazale su da je i to moguće, a došle su iz Australije, Kanade, Nizozemske, Njemačke… Prva naša sagovornica Sanja Rihtman pojašnjava nam kako su se upoznale ove žene i od kada datira njihovo prijateljstvo.
– Sve nas je povezao Facebook. Tu smo se pronašle po zajedničkim idejama, interesima. Nije nas zanimala politika, nacionalna i vjerska pripadnost. Okupile smo se zato što volimo ovaj grad, volimo da se družimo, volimo umjetnost, slikarstvo, muziku. Tako je krenulo naše prijateljstvo na Facebooku. Razgovaramo o svemu i svačemu, razmjenjujemo slike, pa smo tako došle i na ideju da oformimo grupu Mahaluše. Već nekoliko godina to tako funkcioniše, a kada dođemo u Sarajevo, upriličimo ovakvo druženje. Ovaj put sam isključivo došla radi sastanka mahaluša, priča nam Rihtman, koja je prije 20 godina otišla da živi sa porodicom u Izrael.
Čežnja
I dok nam priča, u njenom glasu i očima primijeti se čežnja za rodnim gradom. Pitamo je da li ima namjeru da se vrati u Sarajevo, na šta nam odgovara: – Imam namjeru da se vratim jednog dana. Čežnja me često dovodi u moju zemlju. Primijetim da je grad prekrasno uređen. Naročito me fasciniralo kako su lijepe djevojke, obučene po svjetskoj modi. Nažalost, ono što mi se najmanje sviđa jesu pune ulice i kafane u toku radnog vremena, iskrena je ona.
Ipak, ne želeći puno pričati o ružnim stvarima, jer i nije prigoda za to, govori nam kako najveća zasluga za sve ovo pripada Mini Ćorić, koja živi u Sarajevu. Prozvale su je svojom ambasadoricom, jer svojom ljubavlju, slikama punim ljepote iz kojih zrači dio njihovih života i djetinjstava utažuje nostalgiju i tugu za voljenim gradom. Na ove pohvale Mina se samo smješka te kaže kako se bavi fotografijom, a sve važnije dnevne događaje i fotografije stavlja na Facebook kako bi ih njene prijateljice vidjele i imale osjećaj kao da su tu.
– Ima dosta nostalgičara Sarajeva koji su po bijelom svijetu. Pokušavam da zabilježim sve interesantno u gradu i da im na taj način približim rodni grad. Kad bilo koja dođe u grad, obavezno se vidimo, prošetamo, organizujemo druženja, navodi Ćorić, a na to se nadovezuje njena prijateljica Hašmeta Repovac, koja nam kaže kako su nju upravo Minine fotografije privukle da se priključi grupi Mahaluša. Hašmeti, koja također živi u Sarajevu, ovo je prvi put da je došla na druženje.
– Priključila sam se grupi Mahaluša jednostavno iz razloga što mi se sviđa ovakav način druženja. One pričaju neke svoje stvari, naprimjer o kuhanju, o djeci, šta su danas radile, pokazuju svoje slike na Facebooku i to me je privuklo, kaže Repovac, ne krijući oduševljenje što je tu.
Pokloni
Našem razgovoru se priključuje i Snježana Jeftić, koja je došla iz Sydneya iz Australije, šaleći se kako su na ovom druženju baš opravdale naziv mahaluše, jer nakon dužeg vremena valja ispričati o svemu što se događalo u njihovim životima.
– Naše druženje je počelo preko Facebooka iako sam neke žene poznavala dok sam živjela u Sarajevu, ali to nije bilo intenzivno druženje. Preko ove društvene mreže bismo se šalile, nekada i satima, tako da je tada krenula ta ideja o mahalanju. Znale bismo reći: Šta ste zasjele, mahaluše?!, misleći na to koliko se samo raspričamo, baš kao neke mahaluše. Onda su uslijedila i ova druženja, koja su neprocjenjiva za nas. Prije kad sam dolazila u Sarajevo, šetala bih gradom satima, da bih tu i tamo srela nekog poznanika. Ovako nas dočeka naša Mina, pa sve zajedno odemo na književne večeri, u pozorište, kino i na kvalitetan način provedemo vrijeme. Zahvaljujući tome, imamo sve što nam nedostaje u zemlji u kojoj živimo, ističe Jeftić, koja je 1992. sa Grbavice izbjegla u daleku Australiju.
Druženje žena koje je povezao Facebook nastavilo se još satima uz razgovor, šalu, fotografisanje, a na kraju su se međusobno počastile i poklonima.
piše: Emira Asotić