Ovogodišnji MESS će biti praznik teatra koji će se odvijati na scenama u Sarajevu, Mostaru, Goraždu i Visokom. Sa Dinom Mustafićem, glavnim čovjekom MESS-a, porazgovarali smo o mnogočemu što inspiriše i na što utiče MESS danas.
Pokušaćete doći do sreće na ovogodišnjem MESS-u. U ovakvoj državi, to se čini kao nemoguća misija?
– U antologijskoj knjizi ‘Pobunite se’, Stephane Hessela, onima koji će graditi 21. vijek on s ljubavlju poručuje: ‘Stvarati znači odupirati se, odupirati se znači stvarati’. Ja vjerujem da će nam ovogodišnje izdanje MESS-a pružiti priliku da vidimo kako nada može biti silovita, snažna, kao nacrt budućnosti u kojem neće biti nasilja, diskriminacije, mržnje. Savremeno pozorište 21. vijeka propituje svoje vrijeme hrabro, autorski smiono, nekada boli, a nekada liječi. Pozorište nije ogledalo već je osnova sama po sebi, to je proces koji je upleo scenski čin kao ritual, običan život, kao društveni i politički akt, prošao je fazu visokoenergetskog potencijala eksperimentalnog pozorišta druge polovine 20. vijeka, sa sviješću i priznanjem da je pozorište medij koji je jedan od najprimarnijih ljudskih aktivnosti. Tako nam pozorište, dajući ono što nam je potrebno, otkriva istinu o nama stavljajući publiku u položaj saučesnika. Ove godine će to biti intimnije, komornije predstave, emocionalnog naboja. Potrebno je upustiti se u postavljanje pitanja koja žele dokučiti sreću i nadu, otkriti je, pustiti je da se razvije kao pobuna protiv konzumerističkog društva koje razara duhovne vrijednosti.
Da li je na taj svojevrsni moto festivala utjecala samo predstava Harisa Pašovića, ili i neki drugi faktori?
– Bh. premijera internacionalnog pozorišnog spektakla ‘Osvajanje sreće’ sigurno će intonirati neka od pitanja ovogodišnjeg programskog sadržaja, jer je ta predstava inspirisana tekstom nobelovca, jednog od najvećih umova dvadesetog vijeka Bertranda Russella koji postavlja pitanja neotuđivog prava na život, slobodu i sreću. Predstava je dobila odlične kritike u Irskoj na premijernoj izvedbi, pišu da je to jedinstveno pozorišno iskustvo. Ne sumnjam da će ambijentalna izvedba u Mostaru ispod Starog mosta biti upamćena u analima Festivala. I druge predstave pokreću čitav niz tema i ideja, isprepletenih uzroka i posljedica, znakova budućnosti o procesima u kojima neposredno sudjelujemo.
S obzirom na kresanje budžetskih sredstava institucijama kulture, kako teško je bilo organizovati ovogodišnji MESS?
– MESS dijeli sudbinu svih ostalih internacionalnih festivala, kulturnih institucija, čiji su proračuni u proteklih pet godina drastično smanjeni, našem festivalu čak 73 posto, mada se programski obim, a i kvalitet nije spuštao. Naš kulturni sistem je devastiran i zapušten, potrebne su mu reforme i strateške odluke, jer u protivnom ćemo biti zagušeni provincijalizmom u kulturi, estradizacijom i lupetanjem o tržišnom principu na kojem ne može počivati visoka, kritička kultura.
Uprkos problemima, predstave će biti održavane, osim u Sarajevu, u još tri bh. grada? Kako teško će to biti realizovati?
– Festival MESS ima svoje saradnike, suorganizatore i van Sarajeva, godinama distribuiramo naše programe i u druge gradove, imamo mobilne tehničke i organizacione timove koji u skoro nemogućim uvjetima uspjevaju održati scenske izvedbe sa ciljem edukacije publike. Prvenstveno naše najmlađe publike koja je tako imala priliku vidjeti prvi puta u životu dječiju predstavu i to još na stranom jeziku. MESS ima tu kulturnu misiju, na tome ćemo istrajavati.
Osim predstava, MESS nudi i bogat propratni program, od radionica do dječijeg programa, možete li nam reći nešto više o tome?
– MESS Off je godinama važan multimedijalni pratilac glavnih sadržaja programa, ove godine će to biti promocije knjiga, scensko čitanje tekstova, predstave sa improvizacijama itd. Svakako treba naglasiti izuzetno visoki nivo programa MESS Workshop koji obrazuje mlade umjetnike iz regiona kroz teatarske labaratorije, što će ove godine biti upriličeno kroz izučavanje glumačkih tehnika, odnos režije i dizajna, teatar improvizacija, do masterclassa za plesače jednog od najvećih evropskih koreografa Wima Vandekeybusa.
Kao direktoru festivala, vjerujem da dijelite opće zadovoljstvo što će unutar programa biti izvedene i tri bh. predstave?
– Da, i to baš dobre predstave uglednih kolega Kurta i Spahić, čije su predstave daleko prevazišle naše pozorišne standarde, dok sa predstavom Pašovića sigurno imamo najbolju rediteljsku i autorsku reprezentaciju u BiH.
Čini se da, što je manja podrška institucija, to su kreativnije predstave u domaćem teatru, ili je barem to moje mišljenje. Prkos, inat ili nešto treće?
– Iz inata se ništa ne dobiva kvalitetno u teatru, jedino iz ljubavi i strasti. Mislim da je ovo drugo u pitanju, jer mi nemamo izbora, pozorište je naš život, nije to radna obaveza.
Kakva je budućnost bh. teatra, obzirom na sve teže okolnosti u kojima živimo i radimo?
– Budućnost bh. teatra je sigurna u njegovom autorskom potencijalu, rediteljskom, glumačkom i spisateljskom. Nažalost, tehnički i organizaciono ne možemo ispratiti taj kvalitet, nedovoljni budžeti, siromaštvo, jednom riječju odsustvo brige i pažnje za pozorištem može uništiti, razoriti ovo bogatstvo talenta koje posjedujemo kao nikada u svojoj bh. teatarskoj historiji. Možda će neko i čuti ovo, pročitati, pa me pozvati na telefon i pitati kako ja to mislim, ja bih znao odgovor, imao rješenje, samo nikoga nije briga za to.
razgovarao: Nisad Selimović