Dok ovo pišem, pred oči mi izlazi jedna karikatura koju sam davno vidio u nekim davnašnjim novinama: dvojica staraca stoje na suprotnim stranama ulice, između njih nepregledna rijeka automo bila, a oni se dovikuju:
Dario Džamonja
“Prijatelju, kako si ti prešao ulicu?”
“Nikako. Rodio sam se na ovoj strani.”
Ova karikatura je tužna stvarnost u Sarajevu, gdje je Vrbanja most podijelio grad i postao živa ilustracija čudovišnog i, normalnim ljudi ma, nezamislivog projekta, da se cijela Bosna i Hercegovina podijeli po “etničkim granicama” u “etnički čiste cjeline”.
Ljudi koji su imali prijatelje na Grbavici, sarajevskom naselju na lijevoj strani rijeke Miljacke, koje se od početka rata našlo u četničkim rukama, lake duše su mogli zaboraviti na njih; ljudi koji su imali rodbinu u Americi, Australiji ili na Grbavici, mogli su se nadati da će prije i lakše vidjeti one iz Amerike i Australije nego one s Grbavice; ljudi koji su jednog (kao i svakog dotadašnjeg) dana otišli na posao na desnu stranu rijeke ili su se taj dan malo duže zadržali s prijateljima u kafani, ostali su gdje jesu – odvojeni od porodica, bez prebijene pare u džepu, u jednim pantalonama i košulji – izbjeglice u gradu u kojem su rođeni.
Nije da nismo imali nikakvu sliku o životu na “suprotnoj strani”. SRNA – nacionalistička srpska televizija s Pala, svakodnevno je emitovala emisije o “idiličnom životu” u srpskom Sarajevu.
Dok su hiljade i hiljade Sarajlija, u pauzama između teškog granatiranja i prolaza kroz “snajperske aleje”, pretraživale parkove u potrazi za bilo čim što bi moglo poslužiti kao hrana: brezovim lišćem, koprivom, maslačkom, lipovim cvatovima ili puževima, SRNA je prikazivala prepune pijace na Grbavici (što i nije bila lažna slika, jer je devedeset posto pomoći namijenjene zatočenim Sarajlijama završavalo u četničkim rukama) i “srdačne” dočeke “oslobodilaca” iz Crne Gore i Srbije, s šubarama i kokardama na glavi, s kamama za pojasom, koji su, ko biva, došli da brane ono što je “njihovo”. (Koliko je to bilo “njihovo”, najbolje govori podatak da ih je desetine zarobljeno kada bi pijani, ne poznajući grad, zalutali u naše linije.)
Sredinom ljeta su započele prve razmjene građana. Podvlačim građana, jer se nije radilo ni o kakvim ratnim zarobljenicima, nego o običnim ljudima. A koji su se zatekli (ili rodili!?) na “pogrešnoj strani”.
Sve koji su prešli Vrbanju, taj “most zvani čežnja”, dočekivali smo kao da su ustali iz mrtvih i nestrpljivo propitkivali o sudbini drugih, rodbine ili prijatelja.
Tako je bilo i kad se Mahir jedno jutro pojavio u prostorijama fudbalskog kluba Sarajevo. Iako je vladala teška oskudica i svaka njemačka marka (koja je već postala uobičajeno i jedino sredstvo plaćanja) bi se dvaput okrenula u ruci prije nego bi se potrošila, Mahirov sto je u času bio pretrpan pićem.
Mahir se smijao: “Stanite malo, raja. Daj piće svima na moj račun!”
To je bilo krajnje čudno, jer smo znali da “sretnicima” koji su prelazili nije bilo dozvoljeno da iznesu bilo šta od vrijednosti – čak su i žene svih dobi bile izvrgnute “ginekološkim pregledima”.
Onda je Mahir ispričao svoju priču…
Stanovao je preko puta Majmunovićeve mesare na Grbavici. (Majmunović je bio najpoznatiji i najbogatiji mesar u gradu, Srbin).
Muslimanima, tako i Mahiru, bilo je zabranjeno kretanje po ulici i nisu bili na spisku za prehranu, ali je Majmunović, sada u maskirnoj uniformi umjesto mesarske kecelje, i sa kalašnjikovim u rukama, skoro svako jutro nogom lupao na Mahirova vrata i “prijetio”: “Otvaraj balijo, dok ti nisam razvalio vrata!”
Mahir bi otvorio, a Majmunović bi ušao i dalje psujući na sav glas.
Onda bi Majmunović iz ranca izvadio hranu, ponekad flašu rakije, cigarete, kafu… Sjedili bi i pričali o ludilu oko njih, pušili i pili, ka što je i red, samo što bi Majmunović povremeno dreknuo: “Vadi pare ili ću te zaklati! Pička ti materina balijska, znam da si ih negdje sakrio i neću se smiriti dok ih ne nađem!” Tek toliko da komšije, četnički doušnici, mogu čuti kako revno obavlja svoju dužnost maltretiranja i ponižavanja Muslimana.
Sve tako do jednog jutra kada je mesar, kao i obično, zalupao na vrata, ali ovaj put u pratnji orijaški građenog mladića u uniformi opasnog izgleda.
Mahir, koji je bio košarkaški sudija, prepoznao je mladića kao igrača lokalnog košarkaškog tima Ilidža, a i mladić je prepoznao njega.
“Sudija, daj pare, zlato, sve – da ni slučajno nisi šta zašlepao!”
Bio je smrtno-ledeno ozbiljan i Mahir je izvadio svu svoju ušteđevinu (par hiljada njemačkih maraka) i ženin nakit, pa čak skinuo i burmu s prsta.
Mladić se malo premišljao nad burmom, a onda je i nju strpao u plastičnu kesu, naglasivši: “Vidjećemo se mi još, sudija…”, što nije zvučalo nimalo ohrabrujuće za Mahira.
Nedugo poslije toga, na mostu Bratstva-jedinstva (koje li ironije!), Mahir se našao u grupi za razmjenu, koju je vodio onaj isti mladić.
Kad je na Mahira došao red, prišao mu je i predao mu onu istu plastičnu kesu: “Sve je tu, ne moraš brojati, sudija. Neka ti je Bog na pomoći.”
Mahirova priča nas je sviju duboko dirnula i obradovala, jer nam je dao nadu da će u ovome što se dešava ipak čovjek pobijediti životinju u sebi i da će život, uprkos svemu, teći dalje.
Nažalost, ovo nije jedina priča koju nam je Mahir ispričao…
Svi smo znali ili sjećali se Iris. Bila je jedna od najljepših djevojaka u gimnaziji.
Završila je stomatologiju, neko vrijeme radila u bolnici, a onda se udala, pa kako joj je muž bio iz jedne od najbogatijih i najpoznatijih sarajevskih porodica, uskoro je otvorila privatnu zubarsku ordinaciju, imala predivnu djecu i nesreću da je Srpkinja udata za Muslimana.
Već prvi dan rata muž (kao i mnogi drugi ugledni i bogati Muslimani) uhapšen je zbog “zločina” što je Musliman i odveden u jedan od logora, a da nesreća ne dolazi sama, potvrdio je sticaj okolnosti da je “komandant” kvarta u kojem je Iris živjela bio Božo Debelnogić, kreatura koja je prije rata imala podebeo policijski dosje i, između ostalog, četiri godine provedene u zatvoru u rodnoj Zenici, zbog silovanja.
Mahir je pričao da je Božo prvo pokušao kod Iris “milom”: obećao je da će joj osloboditi muža iz logora i da će nju i djecu pustiti da idu gdje hoće.
Bio je odbijen s gnušanjem.
Nije mu puno i dugo trebalo da promijeni ćud – flaša rakije.
Prvi ju je on silovao, a onda njegovi “vojnici”. S tim što im je on naredio da pored kreveta svaki od njih ostavi sto njemačkih maraka za silovanje.
Nije mu bilo dovoljno što se sve to dešava pred očima Irisine užasnute djece, nego je okupio i sve komšije Muslimane da gledaju tu životinjsku orgiju.
Urlao je: “Gledajte, balije! Onda ne pričajte da srpski vojnik ne plaća sve što uzme!”
Pare je, naravno, poslije pokupio, a šta je dalje bilo s Iris i njenom djecom… neka im je Bog na pomoći!
Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?
Ako su spremni vjerovati samo jednoj od priča – nisu položili ispit.
pričao: Dario Džamonja