Mriještenje Bošnjana*

Koliko god naslov zvučao lascivno, tema ovog redanja slova neće biti seks u konkretnom smislu iako je u mnogome vezano za tu aktivnost ljudskog bića ali u masovnom i perverznom izdanju kakvo nas krasi svih ovih demokratskih godina.

Nova prebijanja, pucnjave, bombe i nesigurnost u Sarajevu, Tuzli, Mostaru,… da ne nabrajam imena svih bosanskohercegovačkih gradova, ponegdje razdjeljenih na pola radi lakšeg upravljanja plemenima, a negdje raseljenih, iseljenih, većinski ovih ili onih, a nigdje naših. Pucnjave i bombardovanja kao način života i u ovom novom/starom postizbornom režimu. Dok se nova vlast ne uspostavi, a ka’ će ne znamo (optimisti kažu da će u februaru) i dalje će najnormalniji način neslaganja biti riješavan klanjem. Imalo se kad i gdje naučit’, budimo iskreni. Sila ne pita, sila razvaljuje, fizika je neumoljiva.

Za razliku od pređašnjeg stanja, ono prije posljednjih sudbonosno-krucijalih izbora sa la(h)kim dodirom frenetične spektakularnosti, ovaj put se niko ne čudi. Ne vidim okupljanje na ulicama, nema uznemirenih poziva isprepadanih građana. Nije niko poginuo, samo je bilo ranjenih. To je valjda to, jer ne znam kako drugačije da shvatim oguglalo biće trokonstitutivnog organizma, upropaštenog neizostavnim začinom nepostojećih a dosadno prisutnih Ostalih.

U svemu tome se javljaju i konačna riješenja svih briga jednog od plemena time što će se izolovati na jasno markiranoj teritoriji, gdje bi se kao gradila neotuđivost i zajedništvo sa svima ostalima, sve dok se jasno opcrtano čije je dokle. Nemojte pokušavati shvatiti, ni pametnijima nije pošlo za rukom. Svi ti pozivi na entitet-plus možda nisu bezpametni ali samo u jednoj varijanti, koja mi evo pade na pamet dok sam s nemalim naporom slao pošiljku u Miljacku. Treba nam treći entitet ali taj entitet bi se trebao organizovati i naseliti svim ovim bombašima i pucačima. Nemamo zatvore, zbog para ili nedostatka želje, nije sad važno. Ali za entitet se uvijek ima, a vjerujem da se niko ne bi bunio za jendu takvu postavku u kojoj bismo odvojili jedan kanton, pa ga fino ogradili i nek’ se prepucavaju i bombaju dok im ne dosadi. Dobreo, možda ipak dva kantona da se odvoji, mnogo ih se, brate, nakotilo. I tako onda mogubaš k'o ovaj nam čuveni ničiji i svačiji Distrikt Brčko odisati zajedništvom, nepripadajući nikome, a opet pripadajući onome čija reprezentacija igra na nekom takmičenju u datom trenutku.

Ovakvom bi se postavkom može bit’ dalo povoda i za riješenje konačnog uređenja Bosne i Hercegovine, koja živi u “duhovima” i “slovima” bjelosvjetskih gradova, ni vareno ni pečeno, uvijek pred raspadom, redovno nadomak najgoreg scenarija (da mu više i scenario). Zaista, ako bismo napravili taj još jedan entitet i nakrcali ga prema predloženom, tad bi i rs-ovi i fbih-ovi postali potpuno irelevantni, a db-ovi bi izgubili potrebu postojanja jer ne bi bilo potrebe za ograđivanjem teritorija obzirom da bi se u predloženom entitetu torovođe same i bez pomoći žive sile borile za svoje, a tri postojeća tora bi postala nepotrebna. Pomisli tako idealista u meni, koji i dalje živi u uvjerenju (ili zabludi?) da je sve ovo takvo kakvo jeste, dakle nikakvo, samo i isključivo radi pljačke, otimanja, utjerivanja i nadkrkavanja čija je penisčina veća i dokle može dobacit’ a da je se ne capne. Vjerovatno ću i kad crknem biti uvjeren da ljudi u ovoj zemlji nisu uvjereno konstitutivni i da žele, kad bi im se dalo da normalno dišu, putuju, komuniciraju, biti normalni ljudi koji i na papiru nose svoje titule kojim ih označavaju gdje god se pojave. Na koncu kraja, svi smo mi Zemljani, pa nek’ se zove kako ko hoće, sve dok shvata šta mu se i ko mu radi o glavi. Mislio sam da je to jasno, stvarno sam mislio da je blještavo jasno, poput sunčanog dana, da gdje je nacionalizam tu je i pljačka. Ali ne, tako nisu mislili moji sugrađani, koji su se dovoljno značajnim dijelom opet odlučili za tornjake i plemenske vođe. Odlučili su se za svoje bošnjake, hrvate i srbe, ne promišljajući o djelima predloženih i sad već utvrđenih. A njihova djela govore za sebe. Opljačkana odnosno prodata država pa još za male pare, kriminal i nasilje nabujali k'o pakistanski vodotoci. Gradovi odavno nisu gradovi već odraz taštine umišljenih spasilaca plemena i ponavljača bajki za malu djecu i hipnotisanu gomilu.

U Sarajevu već sedmicama opservira čovjekoliko energetsko čudo u direktnoj vezi sa samim bogom. Imenom Torabi se montir'o u Olimpijsku dvoranu “Juan Antonio Samaranch” (za neupućene – Zetra), i tamo spušta energiju direktno od gospodara svih svjetova pravo u flaširanu vodu beznađa. Nekad je Zetra, sjećam se još uvijek, služila za koncerte i sportske događaje ali to je sad već davno prošlo vrijeme. Jasno je da nikom više nije stalo do kulturnog i sportskog napretka. U skladu s aktuelnim stanjem (be)svijesti naseljenika bosanskohercegovačke teritorije, koji sve hoće postići prečicama i bez pretjeranog, ako ikakvog, zalaganja i truda, tako se i kulturno-sportski kompleks pretvori u centar masovne hipnoze. Lakše je onesvještenom ljudskom biću čekati da ga rečeni Torabi pogodi energetskom strelicom nego da potrči, prohoda, pročita… sazna! Dobro im je tako, a hipnotizeru nikad bolje. Naš'o mutave ribe za mriještenje, a masa se talasa, u redovima čeka, ispražnjenog mozga tražeći spas u kloniranju pretpostavljenog nadnaravnog goriva. To bi nam valjda sasvim jasno trebalo pokazati i dokazati ko smo i kakvi smo. I neka se samo još neko požali kad mu se prišije titula glupog bosanca/ke. Dok smo bili Bosanci/ke velikog slova to je možda i bila predrasuda, a kako smo postali triple-konsitutivni to nam postade osnovna karakterna osobina. Pa se vi ljutite kol'ko hoćete. Možete i pripucat’, u trendu je. Nabavio sam ja “Borbeni komplet za u grad“. Što je sigurno – sigurno.

piše: Nermin Čengić

* Bošnjani je bio naziv za slavensko stanovništvo koje je živjelo u Bosni tokom srednjeg vijeka. Ime se spominje u više dokumenata tokom tog perioda, često sa dodavanjem riječi “dobri” ispred naziva. Danas se ime smatra arhaizmom i koristi se samo u historijskom kontekstu. Tokom Osmanlijske imperije stanovnik Bosne (bez obzira na religiju) se nazivao Bošnjak, tako mijenjajući raniji sufiks -anin, sa -iak.

Tokom Austrougarskog perioda termin Bošnjak se također spominjao, a najznačajniji zagovornik za to ime je bio Safvet-beg Bašagić. U dvadesetom vijeku ime se uglavnom izbjegavalo, dajući prednost terminu Bosanci za označavanje stanovnika Bosne. Ranih 1990-tih, tokom rata u Bosni i Hercegovini, muslimanskom narodu je, nepravedno i suprotno bilo kakvom smislu i kontekstu, dodijeljeno je ime Bošnjaci.