Categories
Sarajevski feljton

Žena za 40 metaka

Knjigu Mladena Vuksanovića “Dnevnik s Pala 1992” značajan broj starih i novih Sarajlija ne poznaje, niti zna šta se dešavalo nadomak Sarajeva u vremenu opsade. Predstavljamo vam sadržaj izuzetno bitne knjige za Sarajevo i za shvatanje “šta nam se to događalo” devedesetih godina 20. vijeka.

Mladen Vuksanović
Mladen Vuksanović
Pale, utorak, 9.6.1992.
1.00, 2.00, 3.00, 4.00, 5.00. Zora sviće. Tišina. Najavljuje li mir ili još veći užas. Kroz poluotvorene škure gledam vojnike kako hodaju cestom. Kasnije saznajem da su raspoređeni po okolnim livadama i šumama. Blokirali su svaki izlaz iz ovog dijela Pala u kome žive Muslimani, poneki Srbin i nas dvoje, koji nismo ništa, obična ljudska bića, kojima je nacija najsporednija stvar na svijetu.

Istina je, strašna istina od koje zastaje dah. Prave se spiskovi Muslimana koji moraju napustiti domove, imanja, stočno blago i u konvoju otići put Sarajeva, Olova, Kladnja. Sam Lucifer ne bi smislio težu kaznu za ove ljude. Očaj, jad i bijeda. Nova vlast pokazuje svoje pravo lice, sasvim i bez uvijanja.

Saznajem da je američka Šesta flota stavljena u stanje pripravnosti. Ljudi govore da su i Pale na spisku mogućih ciljeva. Talijanski novinari, koji su mi nosili novac da imam od čega živjeti na Palama, zaustavljeni su u Zvorniku od strane četnika, koji su im zaprijetili da će im staviti bombu u auto ako pođu dalje. Imali su uredne potvrde od filijale SDS u Beogradu.

Nema struje i pečem hljeb u starom majčinom šporetu. Uvijek mi je govorila da ga ne bacim, jer mi može ustrebati. Zahvaljujem Bogu što nakon dva preživjela rata nije dočekala i ovaj, treći, gori i prljaviji od svih ranijih. Naučio sam kako se pravi hljeb kad nema kvasca.

Nebo se razvedrilo, gromovi su prestali, ali sada opet čujem topove. Poslije podne dolazi S.T., novinarka SA-3, i prenosim joj poruku s Televizije. Mirno je prima i kaže da joj je važno da njezin mladić u Sarajevu zna da nije istina ono što se priča za njene roditelje. Mora to raščistiti i sprati ljagu sa sebe.

Mehina žena Đulzida više ne smije izići iz kuće. Ona je hrabra žena, ali kaže mojoj supruzi: “Ne da mi Meho, otkada sam mu kazala da su mi vojnici prijetili iz auta, pokazujući na moje dimije. A njih, da Vam pravo kažem, nosim iz praznovjerja, još davno sam sanjala san u kojem mi je rečeno da će se zlo desiti mome sinu ako ih skinem.”

Pale, srijeda, 10.6.1992.
Ležim u bašti, na drvenoj klupi, dok na mene pada kiša. Sjećam se pjesme “Kišne kapi padaju na moje čelo”. Ne mogu da se pomaknem. Osjećam kako kuga pustoši ovu jadnu zemlju, po kojoj padaju granate i kišne kapi. Donose smrt i život. Na Palama sve više žena u crnini i smrtovnica na električnim stubovima. Sve telefonske veze sa Sarajevom u prekidu. Ne znam šta mi je sa sinom i prijateljima.

ÄŒim se spusti veče na Palama, osim vojske i pravih Srba nitko više ne smije izaći na ulicu. Kao krtica u svojoj rupi, pokušavam dešifrirati intenzitet kuge oko mene.

U Sarajevo stigla prethodnica UNPROFOR za deblokadu aerodroma. Napadnuti u Lukavici i jedan oficir je ranjen. Je li to početak spasa za Sarajlije? Mina sa djecom više ne spava kod nas. Kaže da se malo smirila.

Pale, četvrtak, 11.6.1992.
“Dabogda vam na grobu igrali” – kaže u svom komentaru novinar M.P., koji je prvo bio totalno srpski nastrojen, a onda se, ne znam kako, od njih odvojio i od prvih dana rata pridružio našim ljudima sa TV Sarajevo. Šta li se to u njemu događalo, pa je promijenio stranu?

Jutros je na kapiji paljanske pilane osvanuo natpis: “Zabranjen ulaz svim NESRBIMA.” Još jedan korak prema čistom fašizmu.

Podne. Ispred kuće se zaustavlja kombi i iz njega izlazi osam do zuba naoružanih vojnika. Bio sam u dvorištu i cijepao drva. Grubo, zapovjednički, traže da im otvorim vrata majčine kuće, da izvrše pretres. Bez naloga, bez obrazloženja. Prste drže na okidačima mašinki. Na drugom spratu živi Milanka sa dvoje djece, izbjeglica iz Vogošće. Penjem se uskim, betonskim stubištem. Oni se raspoređuju ispred kuće, u prizemlju i na stubištu. Molim ih da ne preplaše ovu ženu i malu djecu. Njihov vođa me na ulaznim vratima odgurnu i upade u stan. žena se trese od straha, djevojčica plače. Pitaju je tko je, šta je. Pregledavaju sobe, prevrću po namještaju, madracima, peći, dimnjaku, posvuda. Ponašaju se kao gospodari neba i zemlje, života i smrti.

“Sada donji stan!” rekao je zapovjednik. “Dolje nema nikoga, to je stan moje pokojne majke”, govorim, silazeći niz stubište. – Na sreću, majka mi nije živa – ponovo mislim, gledajući kako svojim prljavim rukama prevrću po njenim stvarima. Ne bi ovo preživjela. Ušli su u sobu, gde u okviru od rezbarenog drveta stoji kip Majke Božje, što ga je moja majka još 1935. godine donijela iz Lourdesa.

Ispituju me o nacionalnosti i vjeri mojih roditelja. Odgovaram. “Šta ti je radio otac?” “Do 1940. godine držao je hotel na Jahorini, a onda se 1963. godine objesio, kada su mu konfiskovali zemlju na Palama.” Gledao me kao šugavog psa, a onda počeo da prebira po novčanicama što su stajale uz kip (poklon za crkvu). Prepoznao sam najmlađeg među njima. Nije imao ni dvadeset godina i sjećam se da me prije uvijek ljubazno pozdravljao. Sada je šutke gledao u pod, s automatom spuštenim niz nogu. Pretresli su još prizemlje i garažu. Izašli smo u dvorište. Vidio sam kako se zavjese na obližnjim prozorima pomjeraju.

“Molim vas, o čemu se radi? upitao sam. “Dobili smo dojavu da se u ovoj kući kriju Muslimani s oružjem”, rekao je zapovjednik. “Oni ovdje dolaze, ali na kafu”. “S krvnicima se ne pije kafa”, viknu jedan od njih. Otišli su.

Kuma M. je donijela mlijeko i rekla da se umalo nije srušila u nesvijest kada je vidjela naoružane ljude oko naše kuće. Šok još uvijek traje. Od njega se teško oporavljam. Je li ovaj pretres uvertira u nešto gore? Moram upozoriti Minu da se čuva.

Danas je Kurban bajram. Sarajevo se i dalje bombarduje. Minina kćerka dolazi i plače jer moraju poći u Sarajevo. Ponavlja: “Kao židovi! Jesam li ja kriva što sam Muslimanka?” Plače i što mora ostaviti svog psa ljubimca. S njom plače i moja supruga. Odlazim u sobu da to ne gledam.

Srbija počinje da se trese. Dnevnik TV Beograd neodoljivo podsjeća na rumunjske dnevnike uoči pada Ceausescua. Stiže na hiljade telegrama podrške “balkanskom krvniku”, kako je Miloševića nazvao jedan američki list.

Srbi nisu zaslužili da ih jedan bankar i jedan psihijatar vode putem zločina i propasti.

Kakva će biti ova noć? Kiša pada. Ni jedan prozor na okolnim kućama ne svijetli. Zbog sulude ideje o etnički čistim teritorijama, sutra jedan broj Muslimana mora napustiti Pale.

Pale, petak, 12.6.1992.
Jutro kada mi je prije tri godine umrla majka. Po njenoj želji, sahranio sam je na katoličkom groblju, u njihovu porodičnu grobnicu. Otac je sahranjen na pravoslavnom. Tada sam u sebi govorio: “Ovdje, pored nje, neka sahrane i mene”. Zahvaljujem Bogu što nije dočekala ovaj užasni dan, kada njene komšije Muslimani, s kojima je cio život dijelila dobro i zlo, plaču kao mala djeca što moraju napustiti svoje domove, zemlju, krave i ovce i sa zavežljajem u ruci poći u izbjeglički pakao. Stoje na ulici, blizu naše kuće, i poput posječenog drveća čekaju da ih autobusima pokupe za transport. Fašizam ima najstrašniju osobinu da ljude čupa iz korijena i pretvara ih u brojke, koje ne znače ništa.

Minina kćerka, sa psom u naručju, na brzinu dolazi da kratko kaže kako oni ipak ostaju ovdje. Oči joj blistaju od sreće. Stari Meho me zagrlio i kroz plač kaže: “Neka me zakolju, ali ja nikamo ne idem.” Jedno sam siguran: zlo koje nova srpska vlast na Palama čini ovim ljudima vratit će im se kad-tad.

Vršnjak i prijatelj mog sina, S. (18 godina), na Trebeviću izgubio nogu, za drugu se ljekari bore da je spasu. Užas. Supruga cio dan plače. Da li generali srpske vojske znaju, da li im je uopće važno što jedan prisilno mobilisani mladić na Trebeviću, ispaljujući granate na svog druga u gradu, postaje bogalj? Kakvu kaznu smisliti za te monstrume? Apsolutno im se mora suditi za ratne zločine prema svom i drugim narodima.

Kolona autobusa s Muslimanima vratila se na Pale. Nisu mogli proći do Sarajeva, jer jedan četnik, “koji se sa svojom vojskom odmetnuo od legalne vlasti”, prijeti da će ih, gore u brdima, sve pobiti. Na autobusnoj stanici gomila žena i djece s torbama i zavežljajima bježi u Srbiju. Gornjom čaršijom tumaraju srpske izbjeglice, raspitujući se koje su kuće muslimanske. Neki od njih izgledaju zaista tragično, ali je nemalo onih kojima lopovluk doslovce viri iz očiju.

Pale, subota, 13.6.1992.
Palim svijeću na majčinu grobu. U dvorištu obližnje kuće, žene u crnini postavljaju stolove. Tu živi naš poznanik R.J., majstor koji je radio grobnicu. Prije sedam dana izgubio je sina jedinca na žepi. Neki ljudi kažu da je to Božja kazna za oca koji je čuvao obližnje vikendice da u njih ne provale Srbi izbjeglice, a i sam je iz njih krišom iznosio hranu i stvari. Izgledao je kao pošten čovjek, i možda ova priča nije istinita. Istina je samo da više nema sina.

ÄŒuveni lider i psihijatar drži konferenciju za štampu u Beogradu, i najavljuje prekid vatre na grad od ponedeljka. On nije obični lažov, on je ontološki lažov, od laži je sazdano njegovo biće. Na radiju slušam vijest da “Sarajevo zaudara na paljevinu i fekalije. Prijeti masovna zaraza”.

Malo mi je lakše. Javljaju mi da su mi vidjeli sina. “Šutljiv je kao i ti, ali dobro izgleda”. Uzdam se u obećanje B.K. iz Jevrejske opštine da će ga u prvoj grupi avionom izvući iz grada. Danas je praznik u kući. Nakon dva mjeseca konačno sam okusio komadić pečenog mesa. Jučer mi je prijatelj sa Pala, koji se nije izmijenio, posudio 100 njemačkih maraka. Možemo živjeti još mjesec dana.

Veče se spušta na Pale. Sa Trebevića dopire tutnjava topova i višecijevnih bacača. Pun crven mjesec diže se na horizontu. Psihijatar i njegovi vampiri nastavljaju i vode kolo smrti. Pripada im “čast” da su u historiji čovječanstva stvorili najveći konclogor – Sarajevo. Uvjeren sam da će ljudi Sarajeva izdržati sve njihove pokuse. Ako ikada dođe do suđenja ovim ratnim zločincima, bit ću svjedok sa Pala, ovog “srca tame”.

Još jedna noć bez struje. Ležim u krevetu i mislim na dane provedene u Sarajevu, prijatelje i ljubavi, jednu daleku šumu i livadu, gdje sam ležao na travi. Nekako osjećam da moj život nije postao samo prošlost, da postoji i budućnost. Ovi vampiri nemaju ni jedno ni drugo. Zato razaraju i ubijaju. Neće dugo. Kazna se mora platiti.

Pale, nedelja, 14.6.1992.
Prošla su dva sata nakon ponoći. Kiša pada. Ona je spas za Sarajevo: da očisti kanalizaciju, da spere prljavštinu i krv sa ulica. Sa lica i ruku ubica s Trebevića nikad je neće moći sprati.

Telefoni ponovo rade. Poznanica sa Televizije mi kaže da od ponedeljka počinje deblokada aerodroma. Je li to početak spasa ili još jedna prevara? Da li je ontološki lažov odlučio da prevari i samog sebe i ispuni uslove dogovora?

Hladno je. Upalio sam vatru u kaminu i mislim na one nesretnike iz grada što lože parket da bi se ugrijali ili skuhali jelo. Za nepuna dva mjeseca rata vraćeni su stotine godina unazad, u vrijeme pećinskih ljudi.

Treću noć nema struje. Vani se čuje samo lavež napuštenih pasa, koji sada lutaju, uzaludno tražeći svoje gazde, i poneki pucanj ili rafal. Da li se to divlje strasti ubica stišavaju ili je to zatišje pred provalu još žešćih? Jučer mi priča S. kako je gledala utovarivanje ljudi, zarobljenika, u kamione ispred centralnog zatvora na Palama. Jedna žena, do tada mirna domaćica, urla:

“Zakoljite tu gamad, zašto ih štedite!”. Možda su žene gore od muškaraca.

Jutros me zove kolegica iz redakcije, M.J., ranije veliki trezvenjak i moralni čistunac, i kaže mi da je kod komšije našla šest boca lozovače, pa da svaki dan, dok čami u društvu bolesne majke u svom stanu na Grbavici, ispija po jednu. ÄŒestitam joj da je napokon postala pravo ljudsko biće sa svim manama i vrlinama.

Ne mogu da slušam vijesti na TV i radiju, pa ne znam šta se dešava “u svijetu”, da li je odlučio da nas spasi ili ravnodušno prepusti smrti u ovom zatvoru. Muslimani su izgubili svaku nadu za ostanak na Palama; sada samo spašavaju “živu glavu”.

Pale, ponedeljak, 15.6.1992.
U Beogradu počeo generalni štrajk studenata koji traže smjenu Slobodana Miloševića. U Sarajevu francuski stručnjaci pregledavaju pistu aerodroma. Javljaju mi da su sarajevske “Večernje novine” danas pod naslovom “Granate padaju na Pale” objavile i vijest o tome kako me zbog odbijanja da radim za “naci-fašističku televiziju Srpske republike BiH ovdje maltretiraju i proganjaju”. Sada očekujem da dođu po mene i na silu me izvedu pred ekran da “demantujem te laži”. Nizašto na svijetu ne idem na njihovu televiziju. Prvi dan potpisanog primirja u Sarajevu se “uglavnom poštuje, iako ima još snajperista i granata”. Glumac i poznanik Nermin Tulić ispred kafane “Sirano” od eksplozije granate izgubio obje noge. život van opasnosti.

Postoji nada da bi prvi avion za evakuaciju djece iz Sarajeva mogao poletjeti za pet-šest dana. Supruga dijeli salatu, koju je cijelo vrijem uzgajala za prijatelje u gradu, prijateljima na Palama. Bašta nam nikad nije bila ljepša i rodnija. Šta donosi ova noć? Lažnu nadu ili istinsku propast?

Pale, utorak, 16.6.1992.
Kakvo olakšanje i sreća. Nakon dugo vremena čuo se sa sinom. ÄŒim proradi aerodrom, ide daleko od ove klanice, hiljadu milja od ovog mraka. Kćerka u Rijeci čeka dokumenta za put u Englesku. Kako nas je ovaj rat razbio u djeliće koji će se teško opet skupiti u cjelinu.

Gledam kako ispred velike Imetove kuće stoji cisterna i iz njegovih rezervoara punih nafte, koju je još ranije kupio za svoje potrebe, radnici Komunalnog preduzeća pretaču i pljačkaju gorivo. Jučer su provalili u obližnju radionicu – servis za popravak motornih pila, vlasništvo Nezira, taksiste iz Sarajeva, i odnijeli sve veoma skupe mašine. Otimanje automobila od Muslimana postao je “nacionalni sport” među naoružanim Srbima. Ljudi to gledaju kao nešto sasvim normalno, u stvari, znaju šta je to, ali nitko ne smije da kaže. Reši, vlasniku malog dućana, u kojem je prodavao cigarete i voće, naređeno je da ga zatvori. Pored njega je srpski dućan, koji i dalje normalno radi. Samo što je izbor robe bijedan. Rešo se već sprema da ostavi sve i krene u konvoju put Sarajeve.

Pale, srijeda, 17.6.1992.
Dan kao san. S pola kilograma mljevenog mesa, japraka (divlje loze) iz naše bašte, goveđom kosti, malo sira, domaćeg hljeba i puno salate, napravili smo ručak za osam starih prijatelja. Došle su i dvije sestre sa Vučje Luke. Gledam nas za stolom i vidim sve same gubitnike, razorene ljude bez svojih najbližih. I pored minimalne hrane, nitko nije ostao gladan, bili smo srećni što se ponovo osjećamo kao ljudska stvorenja u svijetu koji priznaje postojanje samo nacionalnih bića. Dugo ne mogu da zaspim od sreće i neke nove nade što se uselila u našu kuću.

Pale, četvrtak, 18.6.1992.
Sreća nas i dalje prati. Ostao sam bez daha kada mi je danas poslije podne na vrata zakucao poznanik iz Kopra, Đ.M., s nekim talijanskim novinarom. Probili su se do Pala preko Zvornika i donijeli mi od prijatelja iz Slovenije 500 njemačkih maraka. Pravo bogatstvo za naše prilike. Nudim im da spavaju kod nas, a oni kažu da su ih već smjestili u jedan pansion na Palama. Zahvaljujem Bugu i prijateljima iz Kopra na parama i malo se sada plašim ovih ljudi, jer ako ih direktor Srpske televizije na Palama srdačno prima, onda ne znam šta da o njima mislim. Bože, šta se ovo jučer i danas događa? Nakon šest dana mraka došla je i struja, svjetlo, luč. Kakva sreća.

Pale, petak, 19.6.1992.
Ovdje je budale najlakše prepoznati po tome što vjeruju u još jedno potpisano primirje. Noćas, danas, traje bespoštedno bombardovanje Sarajeva. U gradu ulične borbe. Kod Higijenskog zavoda (blizu stana gdje je sada moj sin), dvije osobe poginule od granate. Danas je potpisan ugovor o kontroli teškog naoružanja oko aerodroma i početak operacije njegovog deblokiranja. Još jedna prevara ili ipak tračak nade za izgladnjele ljude?

Na Palama kamionima odvoze robu opljačkanu iz prodavnica koje su držali Muslimani. “Dušmanima treba sve uzeti.” Vjesti: U Dobrinji i Nedžarićima, gdje smo nekada i mi živjeli, četnici poklali petnaestak ljudi. Ne mogu da vjerujem u to, ali sada je sve moguće. Zločin je postao naša svakodnevica.

Pale, subota, 20.6.1992.
Noćas opet ne spavam. Topovi ne prestaju da bljuju smrtonosni tovar na grad. Kao da žele prije stupanja na snagu današnjeg primirja u 11.00 da unište i pobiju što više. Ležim u bašti i gledam zelene jagode kako dobivaju crvenkastu boju i sa suzama u očima sjećam se jedne livade, na kojoj sam ih prošle godine jeo. Hoću li ikada više ići tamo? Uskoro ću imati pedeset godina. Kažu da je to za muškarca najkritičniji period. Osjećam da sve ovo što smo godinama stvarali mogu da napustim i počnem iz početka. Moram!

16.00 Vijesti. Šok: Sve aktivnosti oko deblokade aerodroma se prekidaju 48 sati dok ne prestanu ratni sukobi. Saznajem da se vrši naturalna zamjena zarobljenika: jedna žena vrijedi 40 metaka, a muškarac mašinku ili mitraljez. Vijest da se bombarduje Trebinje. Kada sam u januaru 1992. bio u porušenom Dubrovniku, rekli su mi: “Trebinje će platiti, od sada pa do vječnosti!”. Sada Srbi pozivaju svijet da osudi “ovo bezumno ubijanje civila”.

Predsjedništvo BiH proglasilo opću mobilizaciju i uvođenje radne obaveze za sve. Šta to znači za mog sina, koji je upravo napunio 18 godina? U vrijeme izbora, kada su svi ovi političari došli na vlast, nije ni imao glasačko pravo. Noćas Mozart mora da bude glasniji od poznatih brdskih zvukova.

Pale, nedelja, 21.6.1992.
Sunčana, topla, rascvjetala, prokleta, tužna nedelja na Palama. Zvone zvona pravoslavne crkve. Još jedan mladi život je prestao da postoji. Lideri trebaju što više mladog, snažnog mesa da bi ostvarili svoje patološke ciljeve. Jedna žena, majka blizanaca koji su istog dana poginuli na žepi, uzela je dva pištolja i pošla da traži Karadžića, da ga ubije. No, doktora dobro čuvaju. Prodavačica iz obližnjeg marketa, najbliži rod poginulih blizanaca, u crnini sjedi za pultom i samo šuti. U tu su prodavnicu nekad najčešće dolazili Muslimani, kupovali i pričali sitne čaršijske zgode. Sada ih više nema. Sa spakovanim torbama čekaju na poziv za konvoj. Potpuno se izgubio trag jednom od naših najboljih prijatelja, J.O., koji se u Hrasnom (drže ga sarajevski teritorijalci) kao Srbin osjećao ugrožen, pa je pobjegao u napušteni stan prijatelja na Grbavici, koju drže Srbi. Po jednoj verziji, odveden je na prisilni rad u Lukavicu, po drugoj, Srbi su mu dali oružje i gurnuli ga u “prve redove”, a po trećoj, već je mrtav. Supruga mu je već u Beogradu i strah me da joj bilo što javim.

Naši zajednički prijatelji koji su se uselili u njegov stan u Hrasnom, kažu nam da mu, dok je tamo bio, niko ništa nije uradio. ÄŒudno. Zašto se osjećao ugrožen, zašto je prešao na Grbavicu koju drže ljudi njegove nacije? Možda je tu i odgovor na sva pitanja.

Pale, ponedeljak, 22.6.1992.
Užas. Ne mogu da mislim od bola. U Titovoj ulici, kod Narodne banke, pala granata i ubila devetoro ljudi, a šezdeset ranila. Tumaram kao slijepac po kući i vrtu, dok mi mozgom kolaju slike krvavih tjelesa. Dolazi komšija Meho i, krijući se da ga niko ne vidi, telefonira kćerki u Sarajevo. “Sve je dobro, ništa ne brini.” Gledam ga i vidim potpuno drugog čovjeka. Sada je to starac kome glas i ruke drhte, čije su oči izgubile sjaj, a riječi nepovezano teku iz njega.

Ponoć. Vjesti. Nije devet već 19 mrtvih, nije 60, već 100 ranjenih. Danas je najduži dan u godini i najkraća noć.

dalje »

1. Smrt diše oko nas »
2. Orgijanje užasa »
3. Kad kičma cvokoće od straha »
4. Lovci na mlado meso »
5. Fašizam pod kokardom »
6. Žena za 40 metaka «
7. Život gori od smrti »

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *