Sve mi se čini da nam ovi ‘naciljani’ datumi služe da ‘legitimno’ pobjegnemo od definitivnog rješavanja problema, bacajući ih na dugogodišnju odloženu aktivnost traženja izgovora, zbog čega se problemi u međuvremenu modificiraju i postaju zaista neriješivi. Ali, mi smo, eto, takvi. Samo ljudi. Spremni da jedan dan kažemo i pokažemo kako smo divni, krasni i pažljivi, već sutra ne znamo šta je jučer bilo, zašto i kako smo od jučerašnje benevolentnosti, a po navici opet postali hladni, otuđeni i mutni.
Ciganska magija
Osmog aprila obilježavamo Dan Roma kada nam mediji zadaju koju minutu više o problemima ljudi u našoj okolini koje smo obilježili i orazličili od prečišćenih sebe. I pored nagle potpuno licemjerne pažnje problemi Roma se kao i problemi drugih ugroženih nikad ili sramno selektivno rješavaju. Ovaj tekst je sam od sebe licemjeran jer se pojavljuje na određeni dan kako bi, doduše iz drugačijeg ugla, obratio pažnju na suštinski problem koji ljudska vrsta ima sa sobom. Ako mi ovo licemjerstvo i ne bude oprošteno barem sam uživao u nekoliko pjesama koje misli bacaju daleko od svega. Vjerovatno daleko i od rješenja ali taj dio nam je svima zajednički.
Najbrojnija manjina na svijetu
Romi su prečesto bezrazložno smatrani otpadnicima da bi danas, pa i za stotinu godina, ljudski rod uspio oprati ruke i obraz od nepravde koju čini tom jedinstvenom narodu. Opravdanja za nipodaštavanje ljudskih bića su uvijek ista i svode se na – ovakvi su, onakvi su. Uvijek je samoljubivom čovjeku sasvim lako pronaći argument zbog kojeg bi se neko pa i cijeli narod unizio, pregazio, čak poništio. To nije problem koji s ostatkom svijeta ima samo romski narod, a koji prema statistikama važi za ‘najbrojniju manjinu na svijetu’.
Ugnjetavani, proganjani, i danas često smatrani ‘nižim bićima’ od ostatka slavne ljudske vrste, posebno slavnih bjelčuga, ipak su se snagom svog nesavladivog duha uspjeli izboriti za mjesto u svijetu što daje šansu tek malom broju samobitnih. Romi su kroz historiju stvorili vlastitu kulturu, imaju svoje magijsko vjerovanje, žive život da bi ga živjeli, pritom, za razliku od uvriježenih predrasuda, nikome ne želeći zlo. Bolje reći – nude sve, zauzvrat ne traže ništa osim da ih se pusti na miru. Da im se ne dira njihova sloboda.
Ciganske suze
Ako si priuštite malo svog uvijek dragocjenog vremena i razmislite o temi, shvatićete da su Romi jedan od naroda kojem se nikad nije davala šansa, a sami su uspjeli probiti obruč i ponuditi svijetu ono što imaju i znaju. Ponudili su sebe, svoju dušu, svoj život, svoj način. Svijet je sve to, po navici, prigrabio objeručke jer se uz romsku muziku – najbolje pleše, uz romske suze – najbolnije plače.
Romi vjeruju u magiju, a obično prihvataju religije zemalja u kojima žive. Tako su u Grčkoj većinom pravoslavci, u Turskoj muslimani… I pored toga su očuvali vjerovanje u dobre i zle duhove. I uroke. Spominjući suze sjetimo se vjerovatno najčuvenijeg prokletstva koje vam neko može uputiti, naravno ako ste sujevjerni i vjerujete u bajalice, a to su upravo romske suze. Kletva je filmovana, pjevana, pisana, a ostatak svijeta vođen nesigurnošću i neizbježnim strahom od nepoznatog i danas proživljava strahove ‘ciganske kletve’. Romi jesu takvi, idu u krajnosti, kad se smiju i kad plaču to rade potpuno i do kraja.
‘Zna se ko ovde voli da krade’
Još jedna društvena pojava se redovno veže za Rome. Kriminal se prečesto vrlo bezobrazno ističe kao osnovna prepoznatljivost Roma. Da, bezobrazno, jer kriminal nije ni veći ni značajniji, tek pretjerano istaknut u odnosu na lopovluk ostatka Zemljana. Ali taj ostatak voli sebe smatrati boljim i nadležnim za osude i presude, pa tako, kao i po pitanju mnogočega drugog, ‘vrla’ i ‘bezgrešna’ svjetina obilježava određene skupine i narode odrednicama koje želi od sebe odvojiti i sebe od njih ‘spasiti’.
Rome se, naravno, smatra glupim, neobrazovanim, a istovremeno im se ne daje mala ili nikakva šansa da steknu osnovna znanja koja su obaveza ostalima. Glupost i predrasude se sa roditelja tradicionalno prenose na djecu pa nije nikakva rijetkost da se druga djeca izruguju svojim drugarima Romima i smatraju ih, najblaže rečeno, drugačijima što u ovom kontekstu znači manje vrijednima. A to valjda znamo šta je.
Bez domovine
Romi po vlastitom izboru nemaju ekskluzivnu domovinu, a politika ih, sem u vrlo rijetkim slučajevima, ne interesuje. Romi nemaju svijesti o državi niti su vođeni nacionalizmom. Međusobno su uglavnom složni i nikada nisu vodili osvajačke ratove. I tu jeste srž ‘problema’, to je ono što smeta ostatku svijeta – činjenica da postoji neko, pa još u tolikom broju, a da ne želi osvajati, niti biti nalik na sve ostale koji žive za i od osvajanja. Romi su po tome zaista potpuno drugačiji od ostalih. Drugačiji po širini, shvatanju, ljepoti, osjećaju. Drugačiji, ali ni u kom slučaju manje vrijedni.
Ipak, izdajničke nogice će, za slavlja, veselja, baš svakom uvjerenom rasisti, zacupkati uz genijalni hop-hop-hop ‘Rumene jabuke’. Guza neće izdržati da se ne zanjiše uz ‘Čaje šukarije’. Radosti i tuge ne mogu proći bez ‘Osam tamburaša Janike Balaša’ (Šta, i on ganci?), ili naravno čuvenih Gipsy Kingsa. Nije rijedak primjer i da se ‘posudi’ ciganski život, način i muzika, potpiše kao autorsko djelo i na tome debelo zaradi. Na Balkanu je to prilično česta pojava. A opet kažu: ‘Romi su lopovi!’, ‘Romi su glupi!’, ‘Romi su niža su vrsta!’. A Romi, najveseliji i najtužniji ljudi na svijetu, koliko god mi sebi zamagljivali istinu, još jedna su žrtva nikad pobjeđenog fašizma.
Smrt fašizmu!
piše: Nermin Čengić, 8. april 2010