Rajvosa, naredi im!

Teško je tebe ostaviti, mangupe svjetski. Ali brate, mislim grade, neka te bar poštuju.

Rajvosa ti je, haveru, nešto više od grada. Rajvosa ti je grad u kojeg je svaki primitivac sa sobom donio kovčeg bahatosti, istovario ga nasred Ferhadije, a mi ga pustili da pozove i rođake na gozbu uz narodnjake. Rajvosa ti je grad, u kojem grad postaje kvart, mahala ulica, a selo se preselilo u sami centar.

Rajvosa je, buraz, onaj pogled na svijetla što vidiš sa Zmajevca. Ali ono što ne vidiš u mraku s te visine je najgore za vidjet’. Tek kad vidiš ono što ne možeš, a da ne vidiš, shvatiš da si manjina. Užasan osjećaj tjeskobe u rodnom gradu je, haveru, neopisivo jeben osjećaj. Nekad se osjećam kao životinja, sistematski satjerana u ćošak, pripremljena za žrtvovanje, pa počnem da se gušim.

Pobjegnem negdje, gdje s tugom mogu gledati na tebe. Gdje ne mogu da vide da te s tugom gledam. Ne želim da im priuštim to zadovoljstvo. Pobjegnem jer te uvijek branim, jer kad o tebi pričam imam onaj sjaj u oku.

Smoriše me, haveru, svojim koferima, ličnim kartama i trajnim nalozima za ostajanje. Niko se nigdje ne vraća. Teško je tebe ostaviti, mangupe svjetski. Ali brate, mislim grade, neka te bar poštuju. Naredi im grade, neka te bar poštuju. Naredi im!

piše: Dino Branković