Samokovlija: Nosač Samuel (5)

Zbirka pripovjetki “Nosač Samuel” iz 1946. godine, smatra se najboljim djelom bosanskohercegovačkog pisca Isaka Samokovlije.

« prethodno poglavlje

Nosač Samuel
Nosač Samuel

5

Tih dana nosač Samuel raspitivao je, onako u razgovoru, pošto je so u vrećama, gas u kantama, zejtin u tulumu a šećer u glavama.

Trgovac Binjo izmamio je nosaču Samuelu tajnu.

– Bakalsku radnju hoćete da otvorite? Dobro je to. Dobro – potapšao ga je Binjo po ramenu i stao da ga savjetuje.

– Ali dobro da pazite, Samuele, gdje ćete uzeti dućan. Nije svejedno gdje ćete otvoriti bakalnicu. Ovdje u čaršiji je dobro, ali ovdje nema praznih dućana. Nego gledaj tamo po mahalama. Ima još lijepih mjesta. Gore na Banjskom brijegu, na Mejtašu, na Bjelavama. Tražite, ali dobro otvorite oči.

Gledajte da nađete nešto kao što je našao Sado. Tako nešto. Samo nemojte gdje bilo. Ako šta nađete, javite mi pa da vam kažem valja li ili ne valja. Nađete li što dobro, otvoriću vam kredit. Deset dukata na deset u gotovu. Neka vam bude sa srećom!

“Nešto kao bakalin Sado! Kao bakalin Sado!” tutnjalo je za Samuelom.




Nosač Samuel prtio je sepete, obilazio je mahale i tražio. Gledao je desno, gledao je lijevo, ali prazna dućančeta nije bilo nigdje. U Tuzlinom sokaku našao je neku rupu. U njoj je nekad Judače držao nešto kao bakalnicu, ali posao mu nije išao. Pojeo je kapital, zadužio se i sad se muči. Svaki se dan bavi nekim drugim poslom. Danas prodaje po ulicama burek, sutra sapun, prekosutra limunove, pa opet mu ne može biti a da petkom ne ode da ište milostinju.

– Neće mene stići takva sudbina! Dobro ću ja otvoriti oči, dobro! – mislio je nosač Samuel.

Sedam dana po zarukama nosač Samuel bio se snuždio. Zabrinjavalo ga je što nikako nije mogao da nađe zgodno mjesto za svoju bakalnicu i strahovao je da ga neće nikad ni naći.

Oko podne prolazio je ispred ujakove travarnice. Kroz otvorena vrata opazio ga je Simon i zovnuo ga.

– Šta je? – začudio se Simon videći ga ovako tuž na. Da nije imao kakvih riječi sa riđokosim Jakovom? Bili su to veče pozvani na sijelo kod Papuča. Da se nije šta dogodilo? Jakova je poznavao kao goropadna čovjeka. Taj Jakov, koji se stalno vukao po selima, natezao sa seljacima pazarujući od njih stoku, koji je spavao po hanovima sa kiridžijama, kočijašima i mesarima i koji se vječno svađao s čobanima, taj riđi Jakov postajao je iz godine u godinu sve suroviji. I kao dječak bio je žestok. Sad je bio i prijek i ljut. Ljut kao pašče, kako je o njemu govorio sam Papučo.

Mesar Jakov, kao i drugi mesari, nosio je bensilah, a za besnilahom zadjevena tri velika oštra noža. Zaudarao je na sirovo meso i loj. U kući su svi strepili pred njim, ali su mu odavali i starješinsku čast, jer je radio, zarađivao i izdržavao čitavu porodicu. Papučo je bio u radnji samo kad bi Jakov odlazio u selo. Ostajao bi i tada samo dok bi rasporedio ostatke mesa, loja i crijeva. Onda je zaključavao radnju i odlazio u kavanu i igrao čitave dane domina i karata.

Da nije bilo Jakova, Papučovi bi gladovali. Bio je vrlo sposoban trgovac. Kod njega je bilo najbolje meso i najbolji loj. Zato je imao i najbolje mušterije. Prema sva kom je bio vrlo osoran, čak i surov, ali dosta je bilo da koja mušterija upita kad će da se ženi, pa da se udobrovolji.

– Kad ću da se ženim? – ponavljao je svojim pro muklim glasom, pa onda razvezao: – Sedam sestara tre ba mi da poudam pa onda da mislim na sebe. Sedam! Eto, kad ću da se ženim! Šta mislite, treba svaku nahraniti i svakoj po nešto za miraz ostaviti… – govorio je dugo i sjekirom odsijecao s masnih ovnujskih trupina najbolje komade mesa i bacao na kantar. Mušterije su odlazile za dovoljne, ali su ga grdile u sebi zbog njegove surovosti i žalile nesrećnu djevojku koja bude morala da pođe za njega.




Riđokosi Jakov imao je još jednu manu. Prije neko liko godina bio se pobratimio s nekim Turkušom iz Anadolije, brkatim i zloglasnim rakijašem. S njime se često opijao i provodio vrlo opako. U pijanstvu svađao se s kim je stigao. I sa zaptijama turskim. Kad su u grad nailazili čočeci, svaku je večer odlazio da gleda njihovu igru. Često je ležao u zatvoru. (Kad je četiri godine kasnije Hadži Lojo podigao bunu, riđi Jakov pošao je s nožem u zubima da brani Bosnu od “pogana Švabe”).

– Da se nisi svadio s Jakovom? – pitao je zabri nuto Simon, sjetivši se Jakovljeve grdnje o kojoj je sam u ljutnji pričao Samuelu.

– Zašto da se svadim? Nisam ga ni vidio! – rekao je nosač mirno iako ga je ovo pitanje lecnulo.

– Pa šta ti je?

– Nije mi ništa. Boli me malo stomak.

– Stomak? Stomak te danas boli? Danas kad smo na sijelu kod Papuča, gdje će biti i da se jede i da se pije? Odmah da svratiš kod Čuče i da popiješ čašicu gor ke rakije. Danas te ne smije stomak da boli. Hajde, a večeras da dođeš po nas i ne zaboravi ponijeti fenjer.

naredno poglavlje »

1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

2 Odgovori na “Samokovlija: Nosač Samuel (5)”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *