Kako nisam mogla da se identifikujem sa romantičnom prezentacijom Sarajeva, morala sam postaviti pitanje. Prethodno sam osjetila potrebu da naglasim kako je Sarajevo moj najdraži grad, grad u kome živim, najljepši – jbg. Da to nisam napomenula, zvučala bih kao Nele Karajlić posljednih dvadesetak godina.
(Rovinj, 20. septembar 2013, foto: Leila Šeper)
Prošle sedmice je u sklopu Weekend Media festivala u Rovinju održana panel-diskusija na temu kampanje ‘Sarajevo 2014, prilika stoljeća’. Panelu su nazočili/e: Aljoša Čampara (zamjenik gradonačelnika Sarajeva i koordinator aktivnosti ispred Uprave grada Sarajeva, koje se 2014. godine dešavaju u Sarajevu), Adnan Branković (managing partner i group Account direktor u MediaCom USA – konsultant na izradi plana promotivne kampanje Sarajevo 2014), Zlatko Berbić (predsjednik biciklističkog saveza BiH i organizator utrke Grand Prix Sarajevo) i Amela Šiber (project manager promotivne kampanje Sarajevo 2014). Moderator je bio Davor Sučić – Sula aka Sejo Sekson (jedan od osnivača sarajevske grupe Zabranjeno pušenje i kultnog pokreta New Primitivs).
Ukratko, kampanja je u čast godišnjica slijedećih događaja:
– 30. godišnjice XIV Zimskih olimpijskih igara
– 30. godišnjice festivala Sarajevska zima
– 100. godišnjice Sarajevskog atentata i početka I svjetskog rata
– 20. godišnjice Sarajevo film festivala
– 10. godišnjice muzičkog festivala Sarajevo music stage
Već prvu grešku uočila sam na samom početku, kada je na nečemu što se tiče Sarajeva i njegovog prosperiteta prikazan skeč Top liste nadrealista u kojem Nele Karajlić (šupak) prodaje Vijećnicu naivnom turisti. Totalna fula, pogotovo ako uzmemo u obzir da je taj skeč dio cjeline koja donosi kratak pregled historije Sarajeva, a u jednom trenutku prikazuju se i kadrovi ratnog užasa. Nele, vozdra! To što se neko rodi u Sarajevu ne govori ništa, ama baš ništa o toj osobi, ali neko ko je svojim izjavama Sarajevo ‘iselio’ iz sebe ne može biti dio brenda tog istog Sarajeva.
Sejo Sekson je meni draga ličnost, i bilo je jasno po pitanjima i diskusiji prisutnih da ima status legende, a stekla sam dojam i da je sve lijepo što je imao reći o Sarajevu bilo od srca i produkt iskrenih emocija. Posmatrajući današnji kontekst Sarajeva, neizmjerno sam sretna da se Sarajevo vezuje za takve osobe, a ne sve ono što ja vidim u tom gradu.
Kako nisam mogla da se identifikujem sa romantičnom prezentacijom Sarajeva, morala sam postaviti pitanje. Prethodno sam osjetila potrebu da naglasim kako je Sarajevo moj najdraži grad, grad u kome živim, najljepši – jbg. Da to nisam napomenula, zvučala bih kao Nele Karajlić posljednih dvadesetak godina.
Morala sam ukazati na svakodnevne probleme, obzirom da neki od implementatora kampanje ne žive u Sarajevu i obzirom da osnovano sumnjam da koriste usluge javnog gradskog prevoza. Na moju konstataciju odgovorio je Adnan Branković koji ne živi u Sarajevu i kako rekoše koji je destination manager. Uporno je isticao svoje iskustvo u promociji i ‘loženju’ turista/kinja da posjete Meksiko. Njegov odgovor krajnje je neozbiljan i ja tog čovjeka neću smatrati kompetentnim narednih pet godina, a to je period u kojem očekujem da će pročitati priručnik ‘Marketing for dummies’. Zvučalo je to ovako (otprilike): ‘Pa šta ako je loš javni gradski prevoz, ako na aerodromu taksisti varaju turiste/kinje. U Meksiku nije bolje. Tamo te mogu i kidnapovat.’ Eto. Gospodine, najbolji marketing za loš proizvod uzaludno je trošenje vremena i resursa. Najbolji i najcjenjeniji kupac je lojalan kupac (onaj koji će se vratiti). Zapiši to negdje sebi!
Iako me veseli činjenica da će Sarajevo naredne godine ugostiti biciklistički Grad Prix, moram reći da me je već stid naše putne infrastrukture i vozačke nekulture koja nije izuzetak nego pravilo. Pozdravljam ideju, pridružujem se akciji 22. juna 2014. godine. Ali stid me je, već me je stid!
Drago mi je da je na panelu prisustvovao i predstavnik Uprave Grada Sarajeva. Odmah sam ga locirala kao osobu koja je nadležna za veliki broj mojih problema. Malo sam mu zamjerila što je pročitao, a ne prezentirao svoj govor i što je poslije pokušao da se dotakne ‘komplikovanog ustavnog uređenja’ u smislu izgovora za nerad i nefunkcionalnost. Ne možemo tako. To je mantra kaju slušam posljednjih 20 godina. Ne mogu više. Možda naivno, opet vjerujem da se može kad se hoće. Čekam konkretna poboljšanja.
Amela Šiber je pojasnila da je projekat još u fazi razrade. Pa, samo da podsjetim da vrijeme leti. Hop-hop, eto nam 2014. godine. Sarajevo, nešto, prilika, stoljeće. Na panelu se par puta spomenuo potencijal društvenih mreža i onoga sadržaja koji stvaraju sami/e turisti/kinje, dakle neke vrste crowsourcinga (vrsta vanjske nabave gdje se zadaće raspodijeljuju na grupu ljudi).
Skrećem pažnju i na neke probleme sa kojima se susreću turisti/kinje kada posjete Sarajevo. Ruku na srce, jako malo se ulaže u promociju, ali činjenica je da se broj turista/kinja povećava konstantno posljednjih nekoliko godina. Smatram da moramo popraviti stvari koje se tiču gradskog prevoza (obučiti revizore, uvesti autobus za aerodrom, uvesti displeje u sredstva javnog gradskog saobraćaja, urediti stajališta, postaviti mape na ista…), bolje obilježiti mjesta koja bi jedan/a turist/kinja rado vidio/la, konduktere u vozovima poslati na kurs engleskog jezika… Ne kažem da je ovo lako i da su to problemi koji će biti riješeni sutra, ali ako ne počnemo danas, ode 2014. godina, ode prilika stoljeća, ode život…
Implementatori/ke kampanje su pozvali/e da se uključimo aktivno. Ja hoću, možete i vi. Idemo popravit sve!
piše: Leila Šeper, akcijagradjana