U subotu, 25. augusta 2018. godine prestalo je da kuca srce Ivana Štrausa. Za tek uključene i novopridošle valja napomenuti veličinu čovjeka, dobitnika Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, koji je na vrlo konkretan i neizbježan način dao ogroman doprinos izgledu glavnog grada Bosne i Hercegovine, projektujući neke od najpoznatijih građevina u gradu na Miljacki. Zahvaljujući arhitekti i akademiku Ivanu Štrausu Sarajevo između ostalog danas ima dva vitka nebodera na Marindvoru – poslovni kompleks UNITIC (1986), koje odmilja zovemo Momo i Uzeir, zatim posve neobičnu zgradu Elektroprivrede (1978), te čuveni hotel Holliday (1983).
Ivan Štraus je rođen je 28. juna 1928. godine u Srbiji, u selu Kremna na sjeveru Zlatibora. Odrastao je u Banja Luci: ‘Kad sam imao četiri godine, otac je dobio premještaj u Banja Luku, koja je jedini grad koji pamtim iz tog perioda djetinjstva. Tamo sam završio osnovnu školu i gimnaziju.’ Studij arhitekture je započeo 1947. godine u Zagrebu. Morao je neko vrijeme pauzirati zbog bolesti, a studij je nastavio na Tehničkom fakultetu u Sarajevu gdje je diplomirao 1958. godine: ‘Počeo sam raditi i zarađivati još kao student. Kad sam počeo da kući donosim pare, majka je mislila da sam ih negdje ukrao – nije vjerovala da se sa tako malo godina može pristojno zaraditi pišući cijene za robne kuće. Onda sam u jednom periodu smišljao rebuse i križaljke za Oslobođenje i pravio ilustracije za pripovijetke koje su objavljivane u novinama. Bio sam dobar crtač, išlo mi je to od ruke.’
Ivan Štraus je ilustrovao prvu objavljenu poemu Maka Dizdara: ‘Maku Dizdaru sam napravio naslovnu stranu za njegovu poemu PLIVAČICA, koju je štampao kao cjelinu na novinskom papiru.’
Bježeći od teorije i ustaljenih standarda divio se idejama i djelima Le Corbusiera, Miesa, Wrighta, Alvar Alta, Niemeyera, Kenzo Tangea i drugih velikana. Postajao je sve ambiciozniji i nestrpljiviji da počne raditi i brzo je shvatio da su za neafirmisanog arhitektu javni arhitektonski konkursi jedina moguća prilika da što prije dođe do graditeljskog posla, te da pravi i one javne objekte za koje nikada neće dobiti narudžbu: ‘Konkursi su bili prilika da nesmetano uživam, radeći slobodno, anonimno i bez obaveza, rješavajući raznovrsne zadatke. Istovremeno, to je bila i prilika da provjerim da li moje ambicije imaju osnova, da li su moje kreativne mogućnosti dostigle potreban stepen kojim se mogu takmičiti s već afirmiranim arhtektonskim imenima u Sarajevu i BiH, pa i u Jugoslaviji’
Povodom prijema u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1984. godine, akademik Husref Redžić je naveo: ‘Ivan Štraus je kompletna arhitektonska i umjetnička ličnost. On je na prvom mjestu čovjek ideja i kreator prostora, ali on je i arhitekt-graditelj i arhitekt-publicist. … Objekti koje je Ivan Štraus projektovao u posljednje vrijeme, u godinama zrele arhitektonske aktivnosti, predstavljaju malu antologiju specifičnih formi – čistih u svojoj geometriji, snažnih u svojim proporcijama, razigranih ali discipliniranih u svojim ritmičkim kompozicijama i vrlo često smjelih u konstruktivnim rješenjima. Upravo u periodu njegove zrelosti kao umjetnika, forme njegovih objekata su sve smjelije, perfekcija detalja sve naglašenija, likovni vokabular kojim oblikuje svoj svijet arhitekture sve bogatiji.’
Arhitekt prof. Nedžad Kurto je u sarajevskom časopisu ‘Odjek’ broj 23, 1986. godine zapisao: ‘Nikada opterećen sporednim efektom, svaki arhitektonski zadatak rješava isključivo na razini intelektualnig i spoznajnog pristupa. Zato se Štrausova arhitektura ne može voljeti ili ne voljeti, sviđati ili ne sviđati; nju spoznajno doživljavamo i tumačimo u svom bogatstvu misaonog izraza. Upravo po tome, Štraus je danas jedan od najistaknutijih predstavnika savremene jugoslavenske arhitekture, a njegovo dosadašnje djelo pouzdano je značajan doprinos savremenoj arhitekturi uopšte.’
Malo je poznato da je Ivan Štraus autor izgleda crkve sv. Franje na Dobrinji, izgrađene 1999. godine. I njegovoj sakralnoj arhitekturi, arhitekt Mihajlo Mitrović kaže: ‘Ceo ovaj ciklus neponavljanih i originalnih likovnih sklopova ima savršeno prepoznatljiv zajednički imenitelj: potpunu bezornamentalnost, majstorski oblikovanu lapidarnost formi, i suverenu prisutnost primarnih konstrukcija, koje tvore podlogu najneobičnijim kutcima, dozirane sakralne tajanstvenosti. Štrausovi zvonici su posebna storija, čista euklidovska planimetrija, a interpretacija krsta, lucidan izazov najstarijem i najjednostavnijem hrisćanskom simbolu. Elem, Štrausov ciklus sakralne arhitekture zaodenut je neobičnom lepotom. Svaka lepota je događaj, a najtrajniji je onaj ugrađen u neimarskom slogu.’
Jedno od najznačajnijih djela Ivana Štrausa je svakako Muzej vazduhoplovstva u Beogradu, za koji je od ideje 1969. godine do završetka gradnje 1989. godine, trebalo dvije decenije, a koji je Vlada Srbije 9. augusta 2013. godine proglasila za spomenik kulture: ‘U tih 20 godina pregovarali smo ko će raditi izvedbene projekte, pa je ponekad nedostajalo i novca za gradnju, a bilo je i nekih izmjena na koje sam kao autor bio spreman. Od mojih profesora sam naučio da je najvažnije da dobijete posao ili prvu nagradu na konkursu, a onda morate znati i da budete malo fleksibilni i prođete kroz sve te prepreke koje vam postavljaju investitori. Negdje malo popustite, napravite neki kompromis, ali cjeline se ne odričete’
Ivan Štraus je primljen je u Srpsku Akademiju nauka i umjetnosti 2012. godine o čemu je rekao: ‘Pitali su me neki zar nisam mogao izbjeći to članstvo u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti. Ali ja sam to doživio isključivo kao priznanje struke i zbog toga sam prihvatio, politika nema nikakve veze. Kad sam bio u beogradu, poklonio sam svoju monografiju predsjedniku SANU i sekretaru Odeljenja umetnosti, koji je arhitekt po profesiji. Onda je jedan čovjek tamo pitao – Zar nije ova monografija mogla da prođe bez ova dva crvena lista? – A ta dva crvena lista ozbnačavaju vrijeme u kojem nisam mogao da radim – na njima su slike UNIS-ovih nebodera, zgrade Elektroprivrede i Vijećnice koje gore… I to je moja monografija, a ne monografija Sarajeva ili raspada Jugoslavije.’, i dodaje, ‘Šta god danas da kažem o tom vremenu, čini mi se, zvučalo bi patetično. Jedini odgovor koji vam mogu dati je da mi je žao djece, jer to ne može niko nadoknaditi. A sve ostalo će se izgraditi, popraviti, obnoviti. Tako je bilo i sa mojim zgradama.’
Rat je Ivan Štraus proveo u Sarajevu, a u svojim memoarima ARHITEKT I BARBARI objavljenim 1995. godine opisao je šta je osjećao dok je gledao kako gore njegove ‘kuće’: ‘Noćas su barbari zapalili jedan od dva staklena tornja Poslovnog centra UNIS na Marijindvoru. Oba su već bila dobra slupana, ali sad jedan od blizanaca gori. Gledao sam ga sa neizmjernom tugom onako bespomoćnog, u plamenu koji izbija kroz prozore, dok su mi kroz misli prolazili dani njegove izgradnje i moj ponos na njih. Ostatak noći proveo sam u podrumu, budan i nemiran, ispružen na leđima na improviziranom ležaju, posmatrajući igru crnih komada paučine i njihove sjenke na ispucanom prljavobijelom stropu, brojeći letve oko sebe i razmake izmedu njih. Slagao se njihov broj kao i svih prethodnih noći u podrumu.’