Danas je Sarajevo ispratilo Amira Bjelanovića Tulu (1962-2019) na ako Bog da ljepši svijet. Sahranjen je na Grlića brdu, jednom od onih sarajevskih mezaristana (grobalja) sa predivnim pogledom na grad. Zaista, to je jedna od zanimljivijih stvari u urbanizmu grada. Najljepše lokacije, sa najljepšim pogledima na ovu našu dolinu, smještene na obroncima grada, ispunjene su grobljima.
Tu su vječni domovi mnogih od onih koji su ove naše kratke živote na ovom svijetu učinili i lakšim, i ljepšim. Jedan od tih novih stanovnika doma sa najljepšim pogledom je i Amir Bjelanović Tula. Tulu su znali svi, širom nekadašnje države. Izgledao je tako da ga odmah upamtite, a ja sam ga prvi put ugledao u nekom spotu grupe koja se tih godina tek pojavila pod imenom Merlin.
Simbolično je možda da karijera te ekipe tada mladih sarajevskih muzičara među kojima je i Tula počinje baš te čuvene 1984. godine kada se prijavljuju na prvi festival “Nove nade, nove snage”, na kojem pod imenom MERLIN izvode obradu pjesme “Motori” i pobjeđuje.
Ubrzo nakon toga će u studiju Brane Likića snimiti i svoj prvi album “Kokuzna vremena” koji 1985. godine izdaje sarajevski Diskoton. Nakon “Merlina”, Amir Bjelanović će raditi sa gotovo svim značajnimijm muzičarima u Bosni i Hercegovini, prepoznat kao jedan od najboljih gitarista, ali i kao autor brojnih muzičkih aranžmana, kompozicija pa i tekstova.
Bio je svestran muzičar, omiljen među kolegama i kolegicama. Kao što Ismeta Dervoz napisa: „Tula je bio divan kolega i sjajan prijatelj. Svi su željeli da ga imaju na sceni(…) Volio je da svira. Sve je rekao svirajući. To je bio njegov način komuniciranja sa ljudima.“
I u najtežim trenucima, boreći se protiv teške bolesti nastavio je komponirati, i pripremati nove pjesme. U jednoj od svih posljednjih izjava govoreći o svojoj bolesti rekao je: „Nisam ni prekidao u najtežim trenucima, mada iskreno, kada si bolestan, teško je misliti puno na muziku. Vrijeme čini svoje. Nadam se najboljem, sve je u Božijim rukama”.
Ne mogu reći da smo bili prijatelji, ali poznajem ga još iz dana opsade grada, kada bi se čovjek obradovao svakom poznatom licu ugledavši da je ostao tu zajedno sa gradom dijeleći one najuzbudljivije trenutke naših života.
Ostalo je nekako da su se ti ljudi nastavljali pozdravljati i nakon opsade doživljavajući jedni druge kao poznanike, pa i neke bliske ljude znajući da dijelimo nešto toliko važno. Neka vrsta rodbine po opsadi. Ono što neki kažu brat od tetke, tako je i Tula moj brat od opsade. Svaki susret sa njim, još od tih dana bio je drag jer taj čovjek Vam je blagim pogledom uvijek ukrašenim osmijehom unosio radost u život.
Njegovo muzičko umijeće, vrijedno divljenja, bilo je važan dio borbe u danima opsade, kao nešto što je davalo motiv i smisao svemu onome što se događalo tih dana. Muzička scena iz opsade sigurno je poseban dio naše muzičke historije, a u cijeloj toj priči Amir Bjelanović Tula je neizostavni lik. Svima koji su ga poznavali nedostajat će, prevashodno zbog toga što je bio pravi prijatelj.
Predivnu uspomenu na Tulu podijelio je prije nekoliko dana Elvis J. Kurtović prisjećajući se kako ga je na jednoj probi upitao: „Ko je brži gitarista, ti ili Zijo (Dražen Ričl Para). Smiješ li se potrkati sa njim?“ Kaže: „Tula me pogledao i odgovorio u stilu nekog mladog nadobudnog gitariste: ‘Neću da se trkam sa drugom iz grupe'“.
Zbog toga zaista me je dotakla vijest na 11. septembra na Twitteru Bakira Hadžiomerovića u kome je napisao: „Ode i dobri Tula…Jednom mi je prepričao svoj san iz rata. Kaže, sanjam da se niz Dalmatinsku kotrljaju stotine sireva marke feta, a mi ih na dnu ulice hvatamo u vruće somune… Zbogom, Majstore“.
Dragana Batajić dodala je: “Ja sam slušala malo drugačiju verziju sna. Priča Tula: “Sanjam ja kako mažem fetu na vruć somun, odjednom se zatrese sto, ma cijela soba. Kontam zemljotres, pogledam kroz prozor, kad niz Bistrik se kotrlja ogromni paradajz“.
Zana je podijelila priču koju je čula, a za koju kaže da se desila 1993. godine u kojoj Tula priča: „Sanjam ja sinoć, idem od Vječne vatre prema Čaršiji kad sve popločano kljukušom…“
Tula je bio čovjek koji je svojim pričama uveseljavao sve oko sebe a mnogi su ga smatrali jednim od najduhovitijih ljudi koje su sreli. Ahmed Burić podijelio je još jednu duhovitu priču u kome pri susretu sa članovima grupe Tito i Tarantula u ležernom razgovoru o pitama, nakon što su se dotakli tikvenice uključuje Tula sa rečenicom: „Prevedi mu. Gro omladine podcijenjuje tikvenicu“.
Iza Amira Bjelanovića Tule ostao je i album pod naslovom PANCIRNA DUŠA u produkciji Bosna production, poslije rata. Pored obrade tradicionalne sevdalinke Mehmeda majka budila, Amir Bjelanović Tula je na tom albumu autor intrumentalnih kompozicija „Sarajevske suze“ i „Rekvijem za prijatelja“.
Iako je ovaj album (kasetu) izdao 1998. godine, materijal je sniman u periodu 1992-1993, na skromnoj opremi, u rijetkim trenucima kada bi u gradu bilo struje. Na omotu kasete koji se dijelio uz istoimenu knjigu, uz poziv da raja ne zamjeri na slabijem kvalitetu snimka pisalo je:
„Sve kompozicije su nastale i snimljene u Sarajevu 1992/1993… Iščekujući električnu energiju, djelić zatišja, družili su se i svirali: Damir Arslanagić, Igor Ćamo, Nedo Babović, Amir Bjelanović Tula i stvorili Pancirnu dušu“.
Tula je bio jedna od onih naših gradskih legendi kojeg ni činjenica da zaista bio jedan od naših najboljih muzičara nikada nije učinila oholim ili arogantnim. Tula je bio superstar sam po sebi, u svojoj običnosti, bez crnih cvika i sličnih folova. Velik kao svi veliki ljudi u svojoj običnosti.
Od onda kada sam ga prvi put upoznao u periodu opsade do prije neki dan Tula je meni bio jedan od onih dragih osmijeha koje sretnete u gradu, a ja sam ga najčešće sretao uz Ramazan u redu za samune… Na zajedničkoj fotografiji koju su u znak sjećanja na odlazak našeg velikog muzičara postavili na svoj profil članovi Sarajevo Drum Orchestra, Tula je sa majicom na kojoj se nalazi notni ključ i prazan notni linijski sistem ispod kojeg piše: „Enjoy the Silence“ (Uživaj u tišini).
U mojoj slici grada, ostala je i ona današnja, kada porodica, nebrojeni prijatelji, komšije, muzičari, sugrađani ispraćamo Amira Bjelanovića na drugi svijet. Ispred nas se pruža predivni pogled na grad sa Grlića brda, a u tišini, svih nas, drhtavi, melodični glas Dine Dervišhalidovića molitvom se rastaje od prijatelja.
Sretan ti i melodičan povratak u najljepšu, vječnu harmoniju, nasmiješeni čovječe!
piše: Nihad Kreševljaković