Nakon kraće pripreme na uvijek rado gledanoj Vijećnici, pogled sam od sebe sklizne prema Begovoj džamiji pa u mahnitom vrtlogu prigrli mahale i ćuprije što se u prvobitnom skladu, a kasnijem haosu poredaše od Baščaršije do Marindvora da naprave grad.
Prije gotovo stotinu godina, te davne 1920. Sarajevu se dolazilo starim putem preko Kozije ćuprije, a putniku namjerniku bi se šeher u prvi mah isprsio moćnom stijenom koja temelji vratničku Bijelu tabiju, pa bi, kako se približava Bembaši, čim savlada tunel, naišao na visoko upereni Babin zub. Gost je te davne 1920. godine u grad na Miljacki mogao stići i zahuktalim, ćađavim ćirom, pa bi mu se, dok klokoće preko željezne konstrukcije bistričkog željezničkog mosta Sarajevo ukazalo u svoj svojoj širini, spremno da ga proguta i zauvijek u sebe zaljubi.
Kada bi došao red na Sarajlije da progovore koju o svom gradu, oni bi to najčešće činili čuvenom panoramom uslikanom ispod kasarne Jajce. Otud, nakon kraće pripreme na uvijek rado gledanoj Vijećnici, pogled sam od sebe sklizne prema Begovoj džamiji pa u mahnitom vrtlogu prigrli mahale i ćuprije što se u prvobitnom skladu, a kasnijem haosu poredaše od Baščaršije do Marindvora da naprave grad.
Sarajevo je, svjedoče pokretne slike iz te davne 1920. godine, bilo daleko više, kako se to sad kaže, ekološki prihvatljivo nego je to danas. Onomad su ljudi pazili gdje će šta odložiti jer se znao i poštovao osnovni red zajedničkog življenja. Danas, u opštoj vrevi samobitnosti, takvog reda nema, izgubio se i čeka da bude pronađen na obalama Miljacke.
piše: Nermin Čengić