Pravosnažnom presudom Haškog tribunala, Momčilo Krajišnik, čovjek iz najužeg ratnog štaba Radovana Karadžića, osuđen je na 20 godina zatvora.
Sedam godina manje u odnosu na prvobitnu presudu. To je izazvalo razočarenje među svima koji predstavljaju glas njegovih žrtava. Sa pravdom je tako: čak i kad je, kao u ovom slučaju, dostižna, njome niko nije do kraja zadovoljan. Krajišnik je mogao biti osuđen i na doživotnu robiju, ali to ne bi ništa promijenilo. Za neke zločine, naprosto, ne postoji kazna na ovom svijetu.
Ipak, presuda Krajišniku suzila je mentalni prostor u kojem caruju šutnja, poricanje i relativizacija srpskih zločina. Otuda i uznemirenost među preostalim čuvarima Karadžićeve tvorevine s obje strane Drine, jer ne postoji više nikakva valjana odbrana od optužbe za zajednički zločinački poduhvat Beograda i Pala. Srbiju bi to moglo skupo da košta, a najmanji ceh koji joj je ovom, kao i nizom drugih haških presuda fakturisan, jeste razbijanje sna o Republici Srpskoj kao o svesrpskom ratnom plijenu. Nažalost, haška pravda je prožeta jednim nepopravljivim paradoksom: suđeno je i sudi se ratnim zločincima, ali ne i njihovom djelu. Haške presude su dokaz da je Republika Srpska plod strateškog etničkog čišćenja, masovnih likvidacija i genocida. Uprkos tome, ona je u Dejtonu priznata kao političko-pravna tvorevina. Ako Biljana Plavšić, a potom Momčilo Krajišnik sutra izađu iz zatvora, moći će da kažu kako se zločin ipak isplatio.
Ali, da vidimo kakva nam je budućnost? Nje nema bez suo čenja sa istinom o proteklom ratu. Idu li događaji u tome pravcu? Prije dva dana, u emisiji nazvanoj “Nekad bilo…â”, Televizija RS-a otvorila je pitanje srpskih ratnih zločina: zašto su počinjeni i da li je do njih moralo doći? Postavljajući ovo pitanje svojim gostima Petru čokiću i Panteliji Ćurguzu, voditelj emisije je, za svaki slučaj, izveo patetični retorički salto, rekavši kako je “nekolicina Srba” ukaljala čast srpske vojske, “koja je s ponosom pošla u ratâ”. Ispoljio je i puno razumijevanje za “težak položaj” u koji je, načinjući tu temu, doveo svoje goste: “Znam, nije vam lako.â” čokić je lider Socijalističke partije i novi koalicioni partner Milorada Dodika, a Ćurguz predsjednik Udruženja boraca tog entiteta. U emisiji su, valjda prvi put na pomenutoj TV, prikazani fragmenti iz BBC-jevog dokumentarnog filma “Raspad Jugoslavije”, uključujući i užasne scene ubijanja bošnjačkih civila u Bijeljini u maju 1992. godine. Zločin su, kao što je poznato, izveli zloglasni “tigrovi” Željka Ražnatovića Arkana.
A zašto su Srbi pokrenuli krvavi točak zločina? I sam ratnik, komandant jedne brigade, Ćurguz kaže da je Srbe “odvela u ratâ” njihova zakletva da će braniti Jugoslaviju, a kad se država raspala, “stali smo u odbranu srpskog naroda”. On osuđuje srpske zločine, ali ih objašnjava pozivajući se na Jasenovac i neraščišćene račune iz Drugog svjetskog rata. Konkretnu krivicu pripisao je “nekompetentnim lokalnim komandantima”. Za razliku od njih, general Ratko Mladić je valjda bio kompetentan zločinac. čokić je priznao da vlasti RS-a, nakon prvih zločina, nisu spriječile njihovu eskalaciju, koja je išla sve do genocida. Sve u svemu, ako se zanemare neke problematične nijanse, poput papagajskog ponavljanja sintagme o “građanskom ratu”, čokić je ispoljio pristojnu, moglo bi se čak reći neočekivanu dozu korektnosti, što mu neće donijeti simpatije srpskih nacionalista.
Međutim, uprkos naizgled dobrim pokušajima, pitanje srpske krivice za ratne zločine nije u pomenutoj emisiji dobilo adekvatan odgovor. Zaobiđeno je ključno mjesto u njenom rasvjetljavanju, a to je činjenica da su ti zločini bili plod zločinačkog projekta “velike Srbije”. Da nisu bili planirani, zločini takvih razmjera i takve brutalnosti ne bi se ni dogodili. Uostalom, opšte je poznato da je genocid nad nesrpskim stanovništvom praktično najavljen na zasjedanju Narodne skupštine RS-a, održanom 12. maja 1992. u Banjoj Luci. Taj događaj nije u emisiji pomenut, kao što nisu pomenuta ni imena Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, generala Ratka Mladića… Pa ni istog tog Momčila Krajišnika, moćnog čovjeka iste zločinačke organizacije.
Niko ne želi da se suoči sa vlastitim zlom. Srpski slučaj je tu, iz mnogo razloga, najkomplikovaniji. A stvar je, reklo bi se, tako jednostavna: govoriti istinu i samo istinu.
piše: Gojko Berić