Arhitektonska džungla Sarajeva

Amir Vuk Zec: “Ovo što se danas gradi u Sarajevu su incidenti. Prijašnje civilizacije smo otkopavali i na osnovu iskopina govorili otprilike kako su radili. Nas kad počnu otkopavati, jadna nam majka.”

Grad je civilizacijski i kulturni fenomen. Određuju ga njegovi stanovnici ali i sama gradnja. Upravo je arhitektura savršena slika moralnog, etičkog i kulturnog stanja žitelja grada. Uzimajući ovo u obzir, ali i bespravnu gradnju, sumnjive višemilionske projekte, neuvažavanje struke prilikom gradnje, te izostanak kritike, najavljuje se dolazak novih globalnih vrijednosti – onih koje će, vjerovatno, trajno promijeniti sliku bosanskohercegovačke metropole.

Arhitektura je ogledalo društva. Odlika savremene arhitekture u Bosni i Hercegovini je neuređenost. Banke, tržni centri, benzinske pumpe, kao i bogomolje su objekti koji u Bosni i Hercegovini niču kao gljive poslije kiše. Istovremeno, manjak je obrazovnih, kulturnih, rekreacionih i stambenih objekata, te parkova: ‘U Sarajevu se, uz Katedralu nalaze još četiri banke – prave katedrale novoga doba u kojima se ljudi klanjaju onome što jeste vrhovna vrijednost – novac.’, kaže profesor i arhitekta Fehim Hadžimuhamedović.

Slično mišljenje dijeli i njegov kolega Stjepan Roš: ‘Današnja arhitektura je, ustvari, proizvod ljudi – investitora koji su promijenili svoj odnos prema vrijednostima. Zaboravili su riječ komšija, skromnost i pretvorili su arhitekturu u takozvanu pokazivačku arhitekturu.’

Sve je podređeno komercijalnim svrhama i kretanju, vjerovatno, stranog kapitala: ‘Pogledajte koliko je robnih kuća napravljeno. Ništa otkako je taj višepartijski sistem zaživio u gradu Sarajevu nije napravljeno u korist grada.’, ističe sarajevski arhitekta Boro Spasojević.

Vodeće arhitekte, poput Amira Vuka Zeca, građevinsku džunglu u Sarajevu jednostavno zovu urbicidom: ‘Ovo što se danas gradi u Sarajevu su incidenti. Prijašnje civilizacije smo otkopavali i na osnovu iskopina govorili otprilike kako su radili. Nas kad počnu otkopavati, jadna nam majka.

Stradunizacija Baščaršije

Najočitiji primjer nesuvisle gradnje i nekompetentnih izmjena se da primjetiti na području nastarijeg dijela Sarajeva – Baščaršije. Riječ je o nemarnom odnosu prema kulturnom naslijeđu.

‘Na Baščaršiji se dešava stradunizacija, i to jednim na oko sitnim zahvatom – popločanjem. Autentični obrazac Baščaršije je izazito vezan za kaldrmu, za obradu nepravilnim komadima kamenja. Unutar takvog ustrojstva sad se postavlja nešto što je čvrsta ili tvrda geometrija. Stradunizacija Baščarije rezultat je ili nezanja ili nepoštovanja bosanske kulturne, odnosno arhitektonske tradicije. Kud to zapravo vodi? Da li se radi o temeljnom neznanju? Da li se radi o projektu uništenja čaršije, konfuzije lokalnoga društva koje ne zna što mu je vrijednost? Najveći je problem da ne postoje reakcije’, primjećuje Fehim Hadžimuhamedović.

Problem jeste u tome što ne postoje kritičari, niti se uvažava mišljenje struke o nekim bitnim projektima: ‘U ovom trenutku ne postoji broj jedan – kritika. Mediji ne učestvuju u vrednovanju šta je to dobro, šta nije dobro. Taj divlji kapitalizam proizvodi ovo što mi danas živimo.’, smatra profesor Roš.

Grad rascjepkanosti

Prisutan je i problem bespravne gradnje. Prema podacima Zavoda za planiranje razvoja, u Kantonu Sarajevo ima više od 26.000 nelegalno podignutih objekata.

Nekadašnju sliku Sarajeva kao grada različitosti zamijenila rascjepkanost: ‘To je povezano sa tom političkom idejom koja je ovdje namtenuta da će slobodno tržište, slobodna ekonomija ustvari riještiti sve naše etničke i nacionalne konflikte. Mislim da ta slobodna ekonomija itekako pravi etničke i nacionalne konflikte. Tržni centiri postaju biti neki javni prostor. Naravno, logično pitanje jeste ko dolazi u te tržne centre. Da li uistinu ljudi mogu da kupuju? A s druge strane, imate tu neku reinvenciju tradicije. Bogomolje, to je taj paradoks, kada se rekonstruišu uvijek treba da su dva puta veće, dominantnije naspram druge bogomolje.’, ocjenjuje bosanskohercegovački pjesnik i esejist Senadin Musabegović.

Princip potrošačke arhitekture, prema mišljenju stručnjaka, dočekat će i Bosna i Hercegovina: ‘Nije pitanje divlje izgradnje. Pitanje je odnosa prema komšiji. Razorene su relacije. Tako se pojavio u mahali onaj najgori oblik ograđivanja – ne znam ko mi je susjed, niti me interesuje, važan je moj teritorij, moja zemlja, moja porodica, što je logično da je važno, ali uz porodicu je onda kontekst taj širi mnogo važniji.’, zaključuje arhitekta Stjepan Roš.

Zvjezdan Živković, (decembar 2011)