Oduvijek sam maštao da budem dopisnik iz inostranstva: Pariz, London, New York, Roma… Love i koka k'o salate! Evo, taj san mi se najzad ostvario, ali ne onako kako sam se nadao: javljam se iz Kruča (vukojebine između Bara i Ulcinja) iz Crne Gore. Na pasošu mi je ukucana viza Šćepan-Polje.
Dario Džamonja
Ali, da pođem od početka, koji je sam po sebi bio neobičan. S. Erić i ja skontamo da smo prekardašili s pićem i da bi najbolje bilo da ohanemo, da se isparimo na more, gdje on ima kuću. Na Dobrinji kupimo karte za Titograd (pošto smo promašili direktni autobus za Ulcinj) i pređemo u kafanu preko puta da ubijemo satak vremena i da popijemo kafu. Naručimo dvije duple kafe i kisele kad meni pogled zaluta na policu s pićima nad šankom. ‘Rubin vinjak!’, baš kao da sam ugledao dragog prijatelja kojeg dugo nisam vidio. (Što je, u jednu ruku, i tačno.) Zagledamo se S. Erić i ja i naručimo ‘samo po jedan’. Ide k'o mlijeko. (Ne znam zašto koristim ovo poređenje, jer nikad mi mlijeko nije išlo k'o vinjak.) Prilazi nam frajer i kaže:
‘Izvinite, nisam prisluškivao, ali sam shvatio iz vaše priče da putujete za Podgoricu. Autobus vam je ovaj čas otišao.’
Došlo mi je da skiknem: sve što imam na svijetu mi je u torbi na autobusu.
‘Ne brinite, možete ga stići na stanici u Lukavici. Ja sam taksista…’
Stignemo autobus, ali, bezbeli, to nije naš. Taksista, koji nam je naplatio petnaest maraka za vožnju, ‘velikodušno’ nam nudi besplatnu vožnju natrag. Vraćamo se u birtiju, ma'nemo još po jedan vinjačić, a jedna gromada od čovjeka nam kaže da ništa ne brinemo, da samo gledamo u njega, da autobus bez njega neće otići, jer je on šofer dotičnog.
Na graničnom prelazu u Šćepan-Polju policajac uzima lične karte, izbjegličke kartone, pasoše… Provjeru čekamo u kafani gdje naručujemo po jednu lozu 26. juli (što će reći duplu). Ulazi onaj policajac s mojim pasošem u ruci: vidim da je opet neki belaj.
‘Gospodine, ovaj pasoš ne važi.’
‘Ne razumijem’, pokušavam izgledati hladnokrvno, a već se vidim u nekom zarobljeničkom logoru u Crnoj Gori.
‘Istekao mu je rok važenja.’
Odahnem i pokazujem drotu produžetak na slijedećoj stranici i on mi daje turističku vizu na mjesec dana.
U Podgorici nam treba čekati voz za Ulcinj narednih pet sati, pa zaključujemo da nam je jeftinije platiti taksi do Kruča nego sjediti u kafani sve to vrijeme.
Najzad u Kručama!
* * *
Negdje sam pročitao kako je u toku rata, kad je bila granatirana zgrada Televizije, neki neupućeni strani novinar pitao raju:
‘Jeste li vi svi Muslimani ovdje?’
‘Jebi ga, sad jesmo’, odgovorio mu je mrko neko.
Tako se sad nekako i ja osjećam dok slušam prijetnje o NATO intervenciji, o ultimatumima, o vanrednom stanju i mada znam da je to još jedan pičkin dim Zapada, ne mogu a da ne mislim kako bi to bilo ironično da sad poginem – kao Crnogorac. Raja me pitaju, znajući da sam se tek vratio iz Amerike, ‘hoće li Amerikanci napasti’, baš kao da ga ja pušim Clintonu i znam sve njegove planove. Razuvjeravam ih da neće i kažem im ono što znam da im je milo čuti: da su Amerikanci pičke, da oni vrlo dobro znaju da nemaju nikakve šanse, da znaju kako su Crnogorci i Srbi zajebani, da samo blefiraju…
Sjedimo ispred granapa u Kručama i tamanimo pive (pola marke ‘klipača’), a na zidu plakat, reklama za nikšićko pivo: moj jaran Emir Kusturica s čašom u ruci nazdravlja ‘pobjedi’.
‘Čijoj?’, pitam se u sebi. (Ko zna, možda će jednog dana negirati da se ikad slikao za taj plakat?)
Inače, Kruče mi vraćaju ratne uspomene iz Sarajeva – gruva li gruva! Ali, ne granate, nego dinamit: tako se ovdje ‘peca’ riba. Erić i ja spremamo se za partiju preferansa kad po njega, koji roni kao vidra, k'o bez duše trči Zeko: ‘Ima sigurno dvjesto kila!’ U Baru je to hiljadu dvjesto maraka na pijaci, što je nekih devet hiljada dinara – vjerovatno više od plate Momira Bulatovića. Inače, u Kručama ima jedan dobar fol: ko god spomene politiku, dužan je kupiti gajbu pive. U to se ne računa Slobo Milošević, kojem svi redom jebu majku, kojeg niko i ne računa političarem, nego ga i javno, na crnogorskoj televiziji, proglašavaju luđakom.
Šutim, ali mislim: ‘A, da ste kojim slučajem pobijedili u ratu – bio bi vam veći nego Njegoš.’
U kafani Točak, kod Rifata, slušam nekog beogradskog šupka kako nekom lokalnom zevzeku ‘objašnjava’ kako su Muslimani u Sarajevu postavili sami sebi bombu na pijaci, a potom optužili Srbe… Ovaj ga zabezeknuto i skoro s obožavanjem gleda, dok šupak nastavlja prditi: ‘Treba da znaš te stvari’, dok ja po hiljaditi put zahvaljujem Bogu što još nije izmišljen neki aparat za čitanje misli, jer bih već davno bio mrtav.
Jedne noći sam bio malo više pihnuo, potpuno zaboravio gdje sam, pa nešto pričam S. Eriću:
‘…što mrzim te četnike…’, a on me krvnički udara nogama ispod stola, pa ja nastavljam: ‘…te početnike-pisce, nikad doći do pisaće mašine u redakciji od njih…’
Naveče sjedimo na terasi Vesine kuće i pržimo S. Erićev tal cipola, pijemo hladno bijelo vino, igramo remija, a ja mislim: ‘Kako bi sve ovo divno bilo da nisam u inostranstvu!’
* * *
Jutros sam se probudio sa čudnim simptomom mamurluka. Ne samo da mi glava otpada, da sam bacio uobičajeni ključ poslije prve zapaljene cigarete, da se tresem k'o Agadir, nego me i leđa bole?! Uskoro otkrivam uzrok: drška od metle. Naime, naša seja Goca je S. Eriću i meni zaprijetila da će nam, ako se još jednom olešimo, ona suditi po leđima kad se bandakujemo. Izvlačim se k'o kurva na stražnji izlaz, kroz dvorište, jer znam da će me ona daviti sa doručkom, a meni je samo hladno pivo na pameti.
Drhtavih i klecavih koljena kozjom stazom se spuštam do Rifatove kafane i pokušavam da rekonstruišem prethodnu noć. Sve je krenulo lijepo: pekli smo i gulili paprike za ajvar. Onda je u posjetu došla komšinica sa kljunom neke egzotične ptice. Počela su uobičajena pitanja: ‘Kako je u Sarajevu?’, ‘Kako izdržite s Muslimanima?’, ‘Ima li posla za Srbe?’, a onda: ‘A, jeste li vi bili na ratištu?’ Odjednom se u meni skupila sva gorčina proteklih godina, pred oči su mi izašle krvave ulice Sarajeva, brda iznad, načičkana ‘ratnicima’, ljudi koje više nikad neću vidjeti, pa sam, ne krijući bijes, odgovorio: ‘Nisam, draga gospođo! Bio sam na strelištu, a ja sam bio meta!’
Pogledala me je kao vanzemaljca i nastavila da guli paprike. Ali, mene je od tog trenutka krenula loza i obuzela pamet. Ptici sam izašao s jednim konkretnim prijedlogom, a ona mi je konkretno odgovorila da s pijanim ljudima nema šta da priča, a kamoli radi.
‘Draga gospođo, da sam trijezan, ja na Vas ni bicikl ne bih naslonio, a kamoli šta drugo.’
Prihvatio sam se posla da dokrajčim drugu flašu loze, što sam, očigledno, po tome kako se jutros osjećam, uspješno priveo kraju. Sad idem do Rifata i nadam se da će raditi Snježa, konobarica iz Sombora, inače jedino pristojno izgledajuće biće suprotnog pola u Kručama. Znam da sam izgorio kod nje, jer sam joj nudio sve: od braka do posla i stana u Sarajevu, vječne ljubavi i vjernosti, osim onog glavnog – maraka. (Ne mislim na poštanske.) Ali, svejedno, prevariću mamurluk pričajući o tem Somboru, o Mostongi, hotel Slobodi, kafani Slon, abnormalnim pljeskavicama u Ugostiteljskoj školi, ribljem paprikašu… Ali, hoćeš! Snježa više ne radi, a meni se ne sjedi s Rifatom, pa već razmišljam o povratku.
Vraćam se kući, gdje me dočekuje ‘đeneral mrtve vojske’, Zoran, Gocin muž, koji se vratio s višednevne dežure na albanskoj granici i sada se zevzeči sa njihovom kćerkom Jelenom, što tjera na suze, jer srednje ime moje kćerke, koju vjerovatno više nikad neću vidjeti je Helen, pa bih iz svoje kože iskočio, jer ne samo da je ne mogu vidjeti, nego joj ne mogu čuti ni glas – zbog vremenske razlike mi valja čekati ponoć da telefoniram. Ležim u svojoj sobi i jebem si mater što sam ikad napuštao Ameriku i pokušavam da skontam šta li su sve ove odvratne muvetine, koje mi ne daju da zaspim, našle, pored svih kokošjih, svinjskih i ostalih govana u dvorištu, interesantno na meni. Nameće se samo jedan zaključak – lete na najveće govno.
* * *
Usput budi rečeno – ajvar je ispao super.
pričao: Dario Džamonja