Godine 1160. (1747/47) došlo je, Božjom providnošću, do nereda u bosanskom ajaletu, a osobito u Sarajevu. Neobuzdani ljudi (yaramazlar) uzeli su toliko maha da nisu imali nimalo straha ni bojazni od starješina
Punih deset godina, sve do 1170. (1756/57) jaramazi su zametali kavgu među mirnim stanovništvom. Jasno je da su jedni druge bez razloga ubijali. Među ubijenim je bilo vrlo malo ljudi od rza i obraza, nego je skoro u svakom slučaju jaramaz ubio jaramaza i osvetio se. Tako se, eto, opet obistinila ona: “Ko ubije biće ubijen”.
Uzrok ovih nereda bio je u početku taj što su paše počeli da vrše nasilje prema sirotinji. Zato svi stanovnici šehera, iz samilosti prema sirotinji, suprotstave se pašama. Počeli su se održavati sastanci.
Narod je istakao bašeskije i ajane i počeo da ih hvali. Na kraju, međutim, kada su i jaramazi ovladali, došlo je do obrta, poubijani su jadni ajani, a jaramazi pređoše na stranu paša i ove pomagahu u svakom pogledu.
U početku su baše i zabiti namjeravali da stanovnike ovoga šehera nahuškaju protiv Ali-paše. U tu svrhu su održali sastanke, izabrali vođu i zaključili da noću napadnu na kuće ajana. Tako je najprije straža 43. orta-kola noću došla na Hiseta da navali na kafanu i na kuće Bagdadije i Sijahije. Međutim, građani Sarajeva nisu bili time zadovoljni, jer su i srcem i dušom voljeli i hvalili ajane koji su pomagali i štitili sirotinju. Kako su građani već bili saznali o ovom napadu, sakupi ih se mnogo i iste noći napadnu na stražu 43. orta-kola i straža se razbježe. Tom prilikom je poginuo spomenuti čokadar.
Punih deset godina od toga događaja nisu poštivani ni paša ni zabiti, a ni drugi, kao što su ulema, kadije, niti itko drugi. Bašeskije i ajani se počeše miješati u vilajetske stvari i poslove da bi tobož štitili narod od nasilja paša i da bi spriječili pristup mubaširima. Zato su u cijelom bosanskom ajaletu, pa i po selima, upisivali i malo i veliko u janjičare. U janjičare su upisali i neke serhadlije, pa čak i kapetane. Sakupili su mnogo novca, tobož “Yagmurlik akce”, a bilo im je stalo da se dograbe imetka, pa se počeše natjecati u tome ko će više sakupiti novaca i pristalica. U te svrhe su iskorišćavali ajanske sunete, gozbe, darivanja. Zatim je svaka skupina priređivala teferiče i pokazivala svoje odrede i u tome se natjecahu.
Osim toga, o bajramima bi čauši pozivali svoje pristalice i prisiljavali ih da idu u ajanske kafane, gdje bi se također sakupilo mnogo novaca. Neki kapetani nisu željeli da postanu janjičari, pa su onima koji se upisaše u janjičare počeli otimati vojnike i oduzimati im čifluke po selima. Ovi se pismima obrate bašeskijama i potuže im se, a bašeskije izjaviše da će tobož udariti na tvrđave spomenutih kapetana.
Ovi bezobzirni ljudi (yaramazlar) uživali su najveći ugled u šeher Sarajevu i, ne poštujući nikakav poredak, prešli su bili svaku granicu i mjeru. Više godina nije bilo uopće straže na ulicama. Ponekad bi naizmjenično bašeskije sa svojim ljudima tobože držali stražu. Na hiljade ljudi bi se sakupljalo u kafane i ponekad bi šetali čaršijom grada praveci se da održavaju red. Natjecali su se ko će od njih imati više pristalica i time su se ponosili.
Eto tako su, po Božjoj volji, deset godina vladali jaramazi, a pošteni ljudi bijahu im potčinjeni. Konačno se u 1170. (1757) godini stanje promijeni. Naime, nekoliko trgovaca se dogovori sa zabitom Mehmed-agom i pozovu na Aginu kapiju Sari-Murata, te ga zatvoriše. U zatvoru aga svojom rukom ubi Sari-Murata. Kad zato saznadoše jaramazi-joldaši Sari-Murata, navale na kapiju i ubiju šestoricu trgovaca, i to: Kara hadži-Aliju, hadži-Sulejmana, Mehmed-efendiju Konjiciju, hadžiju Ćatu, Kara hadži-Hasana i hadžiju Krnježa.
To se dogodilo 13. džumadel-ahira 1170. (3. III 1757) godine. Ali, Božjom providnošću, iako početkom marta bijaše blago vrijeme, bez snijega i hladnoće i sasvim vedro, iznenada se toga dana iza ićindije pojaviše crni oblaci i te noći zapade veliki snijeg. Zato nijedan od jaramaza-ubojica ne mogaše pobjeći. Kako su svi građani bili protiv jaramaza, to se sutradan sakupi nekoliko njih i za tri-četiri dana pohvataju i u kol dovedu dvadeset i tri jaramaza-ubojice i podave ih uz gruvanje topova. Neka im je Alah milostiv!
Mnogi drugi pobjegoše iz vilajeta.
Ovo se dogodilo u 1170. (1757).
Mula-Mustafa Bašeskija, Ljetopis