Da nam dogodine pravo žito rodi

Glupost se ni ove godine nije stidjela izraziti. Popularno negiranje kulture, umjetnosti, kreativnosti, napretka uzelo je maha, a pobuna je svedena na umjetnički performans za masu već odavno oguglalu na prikazivanje težnji Verterovih jada

piše: Nermin Čengić

Bliži se okončanje još jednog perioda u životu ljudskog bića koje obilježava nazivom godina. Protekla godina je obilježena brojkom 2011 i nije se baš pokazala u prelijepom svijetlu. Malo lijepog je donijela, ako izuzmemo lične trenutke sreće zbog rođenja ili smrti, zavisno kako ko posmatra te neminovnosti. Nekom su i nametnute svetkovine umivale lice srećom pa je tako pokoji/a obješenjak/inja zaronio/la svo svoje (ne)znanje, želje i nakane u vode zvane bračne misleći da se time sredio/la zauvijek, a nije. No, da malerišem – i to je super, ne sumnjam ni najmanje.

Religija nam je, posebno na ovim prostorima, i ove godine donijela novu količinu bezuma i rascjepljivanja. Čuli smo urlike pastira koji podsjećaju na vrijeme prije 20 i kusur godina, kojima se p(r)ozivaju kosti i arhaične tradicije da pomognu u daljem onesvještavanju ovčica. Razotkriven je mnogi pedofil i napasnik u redovima onih “bližih bogu”, što se ipak nije dalo prešutiti u mjeri u kojoj se namjeravalo, ponajviše zbog nedostatka potpune kontrole nad informacijama koje je internet sobom donio.

Ekonomija je u silaznoj putanji već godinama, a proteklih tristotinjak dana je odlučila malo jače iskeziti zube zaluđenom potrošaču. Razlog nije bio zlonamjernost same ekonomije koliko nemoć ispijača šampanjca i izjedača kavijara da savladaju svoju gramzivost i upristoje svoje ionako predebele guzice. Zbog ekonomije se jahalo po ulicama, pa se pojavio i svojevrsni Okupacioni pokret koji je pretežno brzo izgubio oštrinu i entuzijazam kada je ljudsko biće još jednom uvjereno da je represivna mjera pendreka i zatvaranja i dalje jača od slobode govora, a kad primjer za to dobijete iz “kolijevke demokratije” onda je lako shvatiti ionako isprepadanog korisnika zraka na škrge zašto ne želi da se pomjeri ka Normalnom već se predaje Ničemu i dopušta da mu kroji gaće na štapu. Ne treba smetnuti s uma niti jedan od najznačajnijih pokušaja unormaljivanja očajno lošeg stanja sloboda i prava dvonožnih preživara. Naravno, riječ je o nesuđenom vođi prevrata Julianu Assangeu, kojeg je prošle godine, nakon početne zbunjenosti hrabrošću pojedinca i manje grupe da se suprostavi Zlu, isto to Zlo vrlo brzo smirilo i uklonilo podmečući probušene kondome kroz koje je, kažu, ejakulirao mimo zadatih pravila Šutnje i Trpnje. Početkom ove, 2011. godine, saznali smo da je Assangeov izvor, Bredli Mening u tamnici američke vojske skinut do gola, potpuno izluđen i uskoro bi, već sljedeće 2012. godine, trebao biti vjerovatno pogubljen ili, u “boljem” slučaju, doživotno utamničen jer je htio cijeli svijet obavijestiti kako “zemlja svehrabrih” izuzetno kukavički ubija nevine. To se ne smije i to je Bredli morao znati, a svoje idealističke namjere ostaviti za plejstejšnovanje.

Godina koja je na izmaku je ovdašnjem vegetativnom stvoru donijela političke idiotarije kojima, sasvim je jasno, nema dna. Što dalje idemo dublje tonemo, a u produkciji domaćeg političkog govneta svih boja i nacija, te pomoćnoj režiji “međunarodnog faktora” glamurozno propadanje je pretvoreno u stihiju samljevenih otpadaka zbog kojih visimo na kontejnerskim šalterima. Kompozicija i koreografija je poznata, zove se bešćutnost, a scenografija je oprana novom količinom pokradenog novca. Glavni glumci se šepure u večernjem terminu dnevnika i ma koliko ih izbjegavali, ma ne morao ih ni gledati, presudno utiču na stanje oronulog duha koji podižemo isključivo u virtualnom svijetu, dok u stvarnom tek podmirujemo nametnute i preskupe obaveze.

(Ratni) Zločinci, nacionalisti, fašisti i ostale pizdurine, nastavljaju biti u svom i na svom na ovim prostorima. Iako je uhvatilo Mladić “pucaj na Velušiće” Ratka u već potpuno propalom stanju postojanja, niti 2011. godine, u već duboko zakoračenom 21. vijeku krvožednost njegovih sljedbenika nije zabranjena, a kamoli anulirana. Naprotiv, nakon kratkog uzimanja daha ponovo je tu, sve je izražajnija i prihvaćenija.

Glupost se ni ove godine nije stidjela izraziti. Popularno negiranje kulture, umjetnosti, kreativnosti, napretka uzelo je maha, a pobuna je svedena na umjetnički performans za masu već odavno oguglalu na prikazivanje težnji Verterovih jada. Novci su odavno pokradeni, raspoređeni i vrte se u istom krugu. Znanje je nepoželjno i naprasno je podijeljeno na tri konstitutivne, a bunt je prepoznat kao pozerski izraz shvatanja “da nam nije dobro”.

Otuđenje je već odavno nastupilo, a baš je ove godine odlučilo prikazati epizodu u kojoj se hrabrost pokazuje guranjem šipke u guzicu ljudskog bića, što je emitovano na svim “bolje snabdjevenim” popularnim kanalima svjetskog “mediotluka”. Svijet se 2011. godine prodičio “proljećem”, ali ne onim koje donosi novi život, nego onim u kojem se milioni izvedu na ulice da ginu za bolje sutra, da bi se u boljem sutra ponovo borili za bolje jučer. U krug pa na ćoše, nit’ se vrti, nit’ zapinje, a nafta teče li teče i pretače se u “demokratske” kanistere.

Nešto se dešava, a to je ljudskom biću s početka 21. vijeka najvažnije – da se NEŠTO dešava. Nije bitno šta samo da nije dosadno, da je ekskluzivno i da je u živom televizijskom/internetskom prenosu, urešeno reklamnim panoima/banerima novih verzija starih proizvoda/stranica bez kojih nije jasno kako ste do sada mogli. Poželjeti sreću u narednoj godini bi značilo poželjeti da mentalno ostanete u granicama suvislog, a fizički “da doživite da preživite i da ostanete živi”. I da žito rodi. Pravo, jestivo žito, ne na FarmVille-u.