No, bez obzira na visinu kazne u konačnici, gorka misao prevladava: da su SRJ, odnosno Crna Gora, pristali izručiti Vlahovića, umjesto što su ga pustili iz zatvora 18. juna 2001. godine, u sudnici bi se pojavilo i više svjedoka, a izvan sudnice bilo bi više onih koji su najviše zainteresovani za tu presudu. Naprimjer, majki, koje su umrle ne dočekavši ni to zrnce pravde.
piše: Edina Kamenica

Tužilaštvo, koje je zastupao Behaija Krnjić, izašlo je pred Vijeće s dvije, naknadno spojene optužnice, koje su na kraju sadržavale 68 tački kojima je teretilo Vlahovića. Pred sami kraj suđenja, odustalo je od dvije njih, a na kraju svoje trodnevne završne riječi, tužilac Krnjić nije htio predlagati nikakvu kaznu. No, rekao je da za djela, koja se u ovom predmetu stavljaju na dušu Vlahoviću, ni najveća kazna (45 godina) nije odgovarajuća.
Optužnica je Vlahovića teretila za smrt 31 osobe, za odvođenje u nestanak njih 14, za više od deset silovanja, za brojne pljačke, zlostavljanja i sl. Advokatski dvojac koji je branio Vlahovića, Radivoje Lazarević i Rade Golić, u svojoj petodnevnoj završnoj riječi je zaključio: Tužilaštvo nije dokazalo da je krivična djela iz optužnice izvršio Vlahović. Više puta su ponovili svoju namjeru, Vlahovića osloboditi od optužbi za ono što nije učinio, ne prestajući isticati ni to da je medijska pažnja kojom je, prema njima, bio obasut Vlahović, velikim dijelom uticala na iskrivljenu sliku o njemu, kao navodnom jedinom krivcu za sve šta se dešavalo prvih ratnih mjeseci u tom dijelu Sarajeva.

Svi koji su iole upoznati sa ratnim dešavanjima u tom dijelu Sarajeva nemaju nimalo sumnje da je Vlahović bio samo jedan od izvršilaca radova, s vrlo precizno određenim poslovima u okviru širokog, sistematskog napada srpskih snaga na grad Sarajevo. Odbrana je pokušala staviti mu oreol gotovo filmskog junaka koji, odgovarajući samo sebi, s bokserskim rukavicama ili bez njih, lunja po tamošnjim ulicama i stanovima, u potrazi za žrtvom. Sasvim slučajno nekada noseći u ruci i ceduljicu s imenom onog kojeg traži. Teza da je Vlahović bio izvan sistema ne samo da izaziva podsmijeh nego je i uvredljiva za zdrav razum. Jednako kao i dovođenje u sudnicu svjedoka koji je trebao uvjeriti sudije da je Vlahović, u vrijeme kada su izvršeni zločini kojima se tereti, bio izvan BiH.
A ko još ne zna da je tokom suđenja Vlahoviću, u odsustvu, za ubojstvo koje je počinio 1993. godine u Novom Sadu, nedvosmisleno dokazano da je on, i tokom prve ratne godine opsade Sarajeva, dolazio u Novi Sad, imao čak tamo i potvrdu o boravku? Čini se, nažalost, da ova činjenica u sudnici nije iznesena.

Da ni ne pominjemo da je u protekloj deceniji lakše bilo doći do Vlahovićevih naredbodavaca, onih, koji su njega, i slične njemu, jako dobro iskoristili, u ratu i u poraću, te sebe dobro uhljebili. Do njihovih tvrđava sutrašnja presuda možda neće ni doprijeti. Oni imaju preča posla.