U četvrtak, 27. oktobra 2016. godine, od 21 sati nam se pridružite u Zvonu gdje će biti predstavljeni radovi nekadašnjih učenika/ca Ismara Mujezinovića.
U trenutku kad se Evropa ali i ostatak svijeta suočava sa takozvanom izbjegličkom krizom, a rješenja ne dosežu u nekim slučajevima dalje od žičane ograde, i narod na Balkanu postepeno zaboravlja iskustva prije 25 godina te činjenicu da su bili/e u istoj poziciji. Ljudima koji nisu svojom voljom napustili vlastite domove, a posebno najmlađim članovima/icama njihovih porodica, nije važno pružiti samo humanost već i znanje. Upravo tim se rukovodio jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara Ismar Mujezinović, vrsni likovni pedagog koji je svojevremeno predavao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Tokom ‘našeg’ posljednjeg rata, Ismar Mujezinović, Vjekoslav Andree, Marina Andree i Josip Osti vodili/e su likovnu, muzičku, filmsku i literarnu sekciju namijenjenu djeci, bosanskohercegovačkim ratnim izbjeglicama u Ljubljani. Namjera je bila da se djeca zabave i djelimično distanciraju od izbjegličke svakodnevice. Odluka Ismara Mujezinovića podrazumijevala je da se djeci, osim igre uz crtanje, pruži i znanje, kako bi kasnije lakše upisali srednje škole i fakultete ukoliko izbor bude vezan za umjetničke i njima srodne oblasti. Danas su mnogi od njh sa diplomama dizajna, arhitekture, građevine…
Mujezinović se odlučio i za svojevrstan eksperiment, na jednak način je predavao i polaznicima/ama od 8 i 14 godina, istom terminologijom govoreći im o anatomiji i drugim važnim oblastima kao temelju likovnog znanja. I to je, kako uz osmijeh kaže, ‘za živo čudo išlo dobro’. Ovo eksperimentalno iskustvo pokazalo mu je da mlađa djeca, na osnovu elemenata znanja koje im mentor ponudi, postignu individualni umjetnički izraz. Stariji/e, od 13 ili 14 godina, preuzmu mentorov šablon.
Tokom dvogodišnje edukacije nastalo je preko pet stotina dječijih crteža, od kojih je Ismar Mujezinović izabrao šezdeset, koje će izložiti u Zvonu, poštujući po vlastitom priznanju dječiji crtež jednako kao i onaj što je izložen u MoMA-i. Ovo nije prvi put da se umjesto za svoje odlučuje na predstavljanje radova njegovih nekadašnjih učenika/ca osnovnoškolskog uzrasta. Namjera izložbe u Zvonu je skretanje pažnje na nužnost podrške u okviru vlastitih kapaciteta onima kojima je podrška neophodna. Ukoliko ona podrazumijeva prenošenje vlastitog znanja, onda je to i najbolji izbor.