Sve u svemu nismo se nimalo obrukali. Pokazali smo da smo klasa i da možemo igrati i pobijediti kad to zaista hoćemo.
Jeste, bila je to još jedna epizoda u životu bh. sporta, u kojoj po ko zna koji put ‘dobro smo igrali ali nemamo sreće’. I bili su sjajni košarkaši koji nose dres Bosne i Hercegovine, nadomak da nam svima donesu nezaboravnu noć i naredne dane (šta god se dođavola desilo sutra u Žilini). Ali nisu.
Međutim, ova se epizoda razlikuje u velikoj mjeri od bilo koje prethodne, jer su na jeseničkom parketu skakali najbolji košarkaši koje Bosna i Hercegovina u ovom trenutku ima, a da se po prvi put ama baš niko nije osvrtao i propitkivao ko su im otac i majka i kojem se bogu mole. To je bilo, barem, osvježavajuće, ako ne i ogromno u ovim našim (ne)uslovima. Ovi gorostasi su pokazali da znaju igrati zaista vrhunsku košarku, pa im se i greške uzrokovane pretenzijom i pretjeranom ambicijom pojedinaca mogu samo zanemariti. Ono što se nikako ne može zanemariti jeste da su pokazali da mogu i da jesu jedno – kad hoće.
Pet utakmica je trebalo odigrati i ne obrukati se. Dizala se atmosfera, iako ne jednako kao što to rade domaći ‘stručnjaci’ pred nastupe fudbalera. Ipak, provukla se pokoja ‘invazija’, ‘operacija’ i slične imbecilne naslovnjače koje treba da nam kažu kako taj sport valjda nije samo sport već i više od igre, odbrana časti i šta sve nemaju u svojim pomućenim glavurdama. A u stvari je to samo sport, koji volimo i koji, da imamo malo pameti gurali bismo i dogurali konačno do neke završnice, umjesto što redovno padamo nadomak, a ponajviše zahvaljujući kretenski izgrađenim euforijama.
Početna izdanja bh. košarke na Eurobasketu u Sloveniji nisu ličila na nešto što će nas držati na nogama posljednjih nekoliko dana. Znamo da je gotovo svaki nositelj plavožutog dresa vrhunski igrač, bilo da igra u NBA, u evropskim ligama ili u svom na svom. Razočarano smo posmatrali kako nas Latvijci degeneče. Uslijedila je tradicionalno neugodna Srbija sa potpuno podmlađenim timom. Nijedna utakmica sa komšijama nije samo utakmica, jer to ne dozvoljavaju ni jadni mediji, kojima je u opisu posla da nas podsjećaju na ‘recentnu historiju’, ali ni prepukli navijači, pa se očekivano ‘Nož-žica-Srebrenica’ orilo Jesenicama te noći. I zaista nikom normalnom nije jednostavno igrati pod takvim okolnostima. Ne može čovjek nikako oguglati na glupost pa makar bila dekorativnog karaktera. Također, trebalo je ignorisati i prethodni poraz, a sve to na gomili jednostavno ne miriše na pobjedu.
A onda je uslijedila je utakmica odluke. Crnogorci su bili dobri, ali nedovoljno jaki da bi izbjegli poraz od našeg ‘feniksa’, što reče inspirisani selektor (Aleksandar) Petrović. Vraćen je tračak nade. Uslijedila je strašna pobjeda nad Makedoncima, koje smo poslali kući, a mogućnost prolaza u drugi krug takmičenja je postala sasvim izgledna. Bila nam je potrebna još jedna pobjeda. Da sve nije tako jednostavno potrudili su se upravo Makedonci porazom protiv Latvije, čime su nam zadali dodatnu zadaću da osim pobjede osvojimo i deset koševa više od Litvanije. I bili smo tu.
Nakon nešto više od pola sata aktivne igre imali smo +16. Naravno da sada možemo krenuti sa raznolikošću razloga i pokaznih vježbi generala poslije bitke šta je trebalo i kako, pa će pokoji ‘poznavalac’ reći da je već na +10 bilo preporučljivo tražiti tajmaut, a ne čekati da se prednost prepolovi, zatim standardno kako nas sudije kradu svojim očajnim odlukama, te kako Mirza (Teletović) nakon dvije trice s ‘parkinga’, kako je nadahnuto vrisnuo sportski komentator, nije morao forsirati i treću sa distance korak bliže od parkinga, kao i da Nemanja (Gordić) nije morao da egzibicioniše i upropasti napad. Sve to i još ponešto će se zasigurno navoditi u narednim danima, ali je suvišno i sasvim nepotrebno. Treba priznati da je bilo sjajno gledati odličnu košarku reprezentacije Bosne i Hercegovine, i te igrače koji su se borili sa više srca nego mozga.
Svakom iskrenom navijaču srce treba da bude zaista puno za sve ove trenutke tokom kojih smo netremice pratili izglednu mogućnost da se reprezentacija Bosne i Hercegovine probije među najbolje na ovogodišnjem Eurobasketu. Na koncu, da je bilo i malo te sreće, to bi se i dogodilo, ali je poznato da od sreće žive samo organizatori lutrije, a u vrhunskom sportu treba i hladna glava u važnom trenutku, neupitna koncentracija kad se utakmica prelama. Nažalost, igrali smo više na sreću kad je trebalo mozgom. Toga nije bilo i nismo uspjeli. Ali sve u svemu nismo se nimalo obrukali. Pokazali smo da smo klasa i da možemo igrati i pobijediti kad to zaista hoćemo. Kad igramo svi k'o jedan.