Kulminacija sna

Kada čovjek sve to opet, nakon toliko godina, vidi, poželi da Mjesecu zapjeva serenade, da nježno miluje vjetar, da poleti sa jatom ptica, da konačno pusti svoje srce i snove i konačno ih preda stvarnosti

Čitam priču
Čitam priču
Prva utakmica baraža za odlazak na Svjetsko prvenstvo 2010. je iza nas. Polako je spakovala svoje stvari u jedan mali kofer i krenula put Zenice i BiH. Tamo će u nestrpljenju da nam dovede svoju sestru – Drugu Utakmicu. Otvoriće svoj crni, novi kofer i izvaditi sreću, tugu, nervozu, energiju, motivaciju i još neke sitne male stvari koje uvijek ostanu pri dnu kofera zaboravljene, te sve to podijeliti širom ulica jedne nam jedine BiH.

Ljudi će histerično to pronalaziti po zidovima, pločnicima, stablima pa čak i krovovima. Brižno će čuvati na najvišoj polici svojih resursa za predstojeću srijedu.

Međutim, ja ne želim više o tome da pišem. Želim da pišem o onome što sam, kroz svoja dva mala smeđa ogledala, vidio posvuda oko sebe.

Vidio sam mir, jedinstvo, jata ptica, te neku čudnu žuto-plavu tkaninu na kojoj su bile neke zvijezdice. Pokušao sam da se sjetim gdje sam to vidio, ali nisam uspijevao. Najzad, nakon nekoliko minuta moj biološki procesor je konačno proradio i odgonetnuo mi zagonetku. Pa bila je to zastava matične mi države.

U istom trenutku osjetih ogroman stid, najprije po licu, a zatim se isti osjećaj proširi cijelim tijelom. Najzad doživi kulminaciju i ja osjetih kako mojim venama ne teče krv, nego stid. Pomislih da svaka moja pora individualno snosi posljedice moje sramote.

Međutim, tada se ponovo ogluši moj procesor, stari mudrac. Postavi mi pitanje čiji odgovor sam morao tražiti daleko, daleko u historiji, možda i izvan granica beskonačnog.

“Pa kad si zadnji put vidio tu zastavu?”, upita me onako iznenada, a ja razmišljajući skontah da je svaki vid predstavljanja svoje domovine te ljubav prema istoj u mom sokaku već stoljećima tabu-tema.

Tišinu iz koje su proizilazile samo misli i pitanja, prekide tek neki crveni taxi, mislim Dacia, na čijem krovu su se ponosno vijorile dvije zastavice Bosne i Hercegovine. Iste one zastavice koje do maločas nisam ni primjećivao. Moj pogled zatim odleti ka prozoru nekog sprata na nekoj sivoj zgradici. Opet se vijorio, ovog puta mnogo veći, najpoželjniji dio tkanine.

Kada čovjek sve to opet, nakon toliko godina, vidi, poželi da Mjesecu zapjeva serenade, da nježno miluje vjetar, da poleti sa jatom ptica, da konačno pusti svoje srce i snove i konačno ih preda stvarnosti.

Usput sam susreo malog skakavca koji je zalutao odnekud, te izvadio svoju violinu i počeo da svira neku nepoznatu pjesmu. Sa obližnje crkve ubrzo se začula zvonjava, a netom nakon toga mujezin je zaučio ezan, čovjek sa crnim autom, u crno-bijelom odijelu je svirao svom prijatelju na drugoj strani ulice. Svaki nesklad se tada pretvorio u najljepšu melodiju koju sam do tad čuo.

Bila je to stara priča o Bosni i Hercegovini. Priča koja nas je toliko godina spajala i činila jedinstvenim i čarobnim i obavijala nas plaštom neprobojnog, nevidljivog duha koji je ponovo zasvirao one stare sevdalinke pod pendžerom lijepe, usamljene i skoro zaboravljene djevojke.

Moju bajku prekide zeleni autobus GIPS-a koji otvori svoja dupla vrata ispred mene i pokaza mi put kojim treba ići i pričati ovu priču.

I ove hladne noći, na prozoru nekog solitera, uvijena u klupko, na svom krevetu, spava pokoja zastava. Vjerovatno tamo negdje priča o snovima koji su jednog, ne baš običnog dana, napokon ostvareni. Snovi nikad zaboravljeni!

piše: Haris Delić

Ovaj sadržaj je objavljen u otvorenoj rubrici “Imam priču“, koja je otvorena nakon poziva svim posjetiocima portala da pošalju svoje autorske sadržaje koji će biti redovno objavljivani na portalu Sarajevo.co.ba.
Ako i vi želite ispričati svoju priču pošaljite nam je. Više saznajte OVDJE.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *