Kada su četnici utvrdili da ne mogu osvojiti Sarajevo, pokušali su ga spaliti. Požari izazvani zapaljivim projektilima izbijali su svakog trena. Na sreću, Sarajevo je imalo svoju Profesionalnu vatrogasnu brigadu.
Profesionalna vatrogasna brigada Kantona Sarajevo
Sarajlije su imale svoje vatrogasce, koje, u namjeri da izvrše svoje zadatke, nisu sprečavale kiše granata, a ni snajperisti, čija su omiljena meta bili. Borci u crvenim uniformama, sa šmrkovima u rukama, u toku opsade grada imali su 8.000 intervencija. Od tog broja, 250 ima kvalifikaciju velikih požara, što znači da je istovremeno gorjelo dvije ili više zgrada. Najteži dan im je bio u maju 1992, kada su istovremeno gasili vatru u 30 objekata. Sve su ih tada uspješno ugasili.
Sarajevski ratni vatrogasci “preživjeli su 20 profesionalnih života”. Jer, u svijetu, prosječni vatrogasac preživi, naprimjer, od dva do tri velika požara. Opet, prisjetimo se činjenice da oni nisu samo gasili vatru: cisternama su razvozili vodu građanima, spašavali ljude ispod ruševina, skidali gromobrane…
Dijelom ratni i postratni komandant Profesionalne vatrogasne brigade (PVB) Kantona Sarajevo, Mesud Jusufović sjeća se strašnog zvuka telefona, koji je uvijek bio vjesnik vatre. Sa prvim granatama koje bi pale, počeli bi i požari. Jezivi trenutak kada je vojska u rovovima, građani u podrumima, a vatrogasci na ulicama.
“Strepili smo od tog zvuka. Bilo je k'o da te maljem neko udari po glavi. Jer, ono što je slijedilo bile su puste ulice, polomljeno granje, granatna kiša i vatra”, prisjeća se Jusufović ratnih dana.
Iznad njega na zidu obješena je ratna slika 300 vatrogasaca. Na njoj je obilježeno 11 lica pripadnika PVB-a koji su poginuli u akcijama tokom agresije, dok ih je ranjeno 38.
Brigadu je u tim teškim danima (do 13. aprila 1993) vodio rahmetli Kenan Slinić. Do agresije on je bio komandir vatrogasnog voda Stup. Već prvih dana agresije, preuzeo je komandu umjesto Radomira Spaića, čije se ime još 1991. godine povezivalo sa SDS-om i Vojislavom Šešeljem, te čuvenom “vožnjom s Pala”. Na prvim sarajevskim barikadama Spaić je iskoristio službenu poziciju i učestvovao u njima sa 12 profesionalnih vozila. Pomogli su mu pripadnici PVB-a srpske nacionalnosti – njih šezdeset dvojica.
Jedan od početnih udaraca na brigadu bio je i kada je JNA, prilikom zauzimanja aerodroma, zarobila sedmoricu vatrogasaca koji su se zatekli na dužnosti. Nakon desetodnevnog zatočeništva oni su pušteni kako bi “pomogli kolegama da ugase požar Unisovih nebodera”.
Ipak, sabotaže i “udarce u glavu” Slinić je, preuzimanjem komandujuće pozicije, dobrom organizacijom uspio prevladati. Govorio je: “U brigadi su ostala prava sarajevska raja, da sačuvaju šeher-Sarajevo od palikuća sa brda.”
Međutim, osim “palikuća s brda”, znali su vatrogasci dobiti udarac i od onih kojima je bila važnija, naprimjer, kafana od vatrogasne ispostave. Tako im je krajem ‘94. oduzeta ispostava Stari Grad kako bi se otvorio ugostiteljski objekat. Stara čaršija je pola godine bila bez vatrogasne ispostave. Tek nakon što je dvoje djece nastradalo u požaru na Bistriku, prostorije su im vraćene.
Za PVB opsada Sarajeva se završava reintegracijom Grbavice, Ilidže i Vogošće. Jer, Karadžićev režim, koji je vršio pritisak na vlastiti narod, požare je koristio kao jednu od osnovnih metoda. U pratnji IFOR-a, sarajevski vatrogasci su gasili požare na lokalitetima koje su kontrolirali četnici. Na Grbavicu su ušli tri dana prije reintegracije, to jest preuzimanja ovog dijela grada od strane FBiH. No, IFOR ovim hrabrim ljudima nije htio da sto posto garantira njihovu sigurnost. Čak je jedan od IFOR-ovih pukovnika izjavio da četnici imaju pravo da pale, te da bi i on to učinio da je na njihovom mjestu.
Ipak, ni četnici koji su se šetkali oko njih, ni bombe koje su ostavljane na vratima stanova u požaru, ni iforovci koji su se “sklanjali” dok su ovi palili, ništa nije spriječilo hrabre momke sa šmrkovima da do kraja izvrše svoje zadatke.
Pored mnogobrojnih međunarodnih, brigada je i kolektivni nosilac najvećeg ratnog priznanja Armije BiH – Zlatnog ljiljana. Dobila ga je 1993. godine. Međutim, nikada nisu dobili Šestoaprilsku nagradu grada kome su služili i zbog koga su tu!
piše: Saida Mustajbegović