Nermin Čengić: Lutke od krvi i mesa

Taj 5. februar 1994. godine u Sarajevu je bio relativno miran dan. Dešavala se tek sporadična pucnjava, kako smo to redovno slušali s tranzistorčića što rade na “kiselu vodu”. Naviklo se na to nešto što ponekad zvuči kao pucketanje isluženog akumulatora što se pred smrt još jednom, onako labuđe, probudi. Kažem, bio je miran dan i Dženin stari je trknuo do pijace. Da li po cigare, da li da malo promijeni, ne znam, zapravo se i ne sjećam razloga. Znam da je otišao i da se više nije vratio. Nikad nisam pitao Dženu da li je vidio starog i je li bio iskriškan kao što je iskriškana bila većina šezdeset osam poklanih te februarske subote na Markalama. Kontam, gdje ću ga to pitati, iako me jeste zanimalo. A i valjalo bi mi danas, jer – samo još malo, još zera treba karadžić radovanu da ubijedi i mene i sve nas skupa da su tada po Markalama bile poredane sve same lutke. On, koji je svoju zadužbinu ozvaničio, danas ima i svoje neupitne čuvare tekovine. Ta Republika Srpska će zauvijek biti, neće ona nigdje, niti bi je umobolni, sad kad su je utvrdili, ikada ikome dali. Još samo da i Markale ponište, i Prve i Druge, pa da čim bude prilike ponovo ljuljnu i neke Treće, Četvrte…

Prvi masakr na Markalama (5. februar 1994)

Ma znaš šta: blago glupima, blago šutljivima, blago zaboravnima, a blago i fašistima. Jadni smo mi koji se sjećamo, kojima su životi pretvoreni u gelere svakodnevnog ismijavanja, izrugivanja, plaženja jezika spašenih. Mi se nismo spašavali, ostali smo jer smo vjerovali da sobom možemo spasiti svijet. Da ga možemo sačuvati, popraviti. Da se svi imaju gdje vratiti, na svoje. A, jadni smo i čemerni. Eto, pogledaj se u ogledalo i vidjećeš sav jad i bijedu. Jebala te i najduža opsada na svijetu da te jebala. To smijanje u facu bi se nekako predeveralo, samo da je kako iz glave istjerati fijuke, praštanje, gruhanje, rokanje što istrzaju čovjeka o svakom vatrometnom eventu. I mrtvi što dođu kad si najsretniji. Kako? Ne znam. Samo se stvore i pitaju: “Kako si?”, a u tebi se govno smrzne kad skontaš da ih fakat čuješ i vidiš. Snajpera te nije bilo strah, navikao si na njih. Granate? Pa, avio-bombe su znale prasnut da se sve zatrese, ali si i na to navikao. Ipak, mrtvih se bojiš. Ne svih nego ovih koje si znao, koje si upoznao prije dvadeset i kusur godina, otkad ih svakodnevno gledaš i slušaš kako te pitaju: “Jesmo li džaba nestali?” Šutiš. I ja šutim, iako nikom ne šutim, njima šutim. Mrtvima nemam šta da kažem. Stid me je što utakmica još uvijek traje, a zlo ubjedljivo vodi.

Eh, da je iz nosa iseknut ovaj miris baruta i sa sebe saprati tragove krvi, da je promijeniti kožu, a ne može. Barut je srastao s nozdrvom, s obje. Zgrušana krv svakog prenijetog beživotnog u komadima sjedinila se s dlakom, ušla kroz pore, nastanila se. Koža je otvrdnula pa se čini da podnosi sve, postade prilagodljiva svim vremenskim (ne)prilikama, ali ovim bezvremenskim, poput sjećanja, ne može ništa. Kad sjećanje navre i koža se pogužva, naježi ruke, namršti čelo, izblijedi obraze, kupa se suzama starim dvije decenije.

Prije nego te definitivno uvjere da tih godina – 1992., 1993., 1994., 1995. – nije ni bilo, možda bi bilo dobro da se još samo jednom zapitaš: Ako je Dženin stari bio lutka, je li onda i Dženo lutka? I ako Dženo jeste lutka, a neki dan ste sjedili na kafi, onda si i ti lutka? Pa i ti koji ovo čitaš si lutka jer – kako bi inače razumio jezik kojim se tresem?

Ne brini, šuti. Samo šuti i ništa se neće upamtiti, niko se neće sjećati. Nemoj nipošto bezobrazne i grlate pokušati nadglasati, neka ih da sebi i tebi stvaraju nove istine. Neka se diče svojim jazbinama, kojima tepaju Republika Srpska, a podigli su ih na iskriškanim lutkama. Lutkama od krvi i mesa, kose i nokta, gladi i žeđi. Nek se diče besmislom zvanim Federacija BiH, u kojoj dođoše do silnog miliona kojim danas drže stanje vječnog remija između smisla i besmisla, a besmisao svakog dana u svakom pogledu preteže. Sve jasnije i glasnije šepure se po Snajperskoj dolini i prisjećaju se kad su s grbavičkih nebodera posmatrali hodajuće mrtvace dok im kolege iz udobnih i osiguranih podruma nekad Narodne a danas Centralne banke potpisuju saglasnost za pljačku. Eno ih skupa po ministarstvima otimaju, kradu, ne priznajući ni ono na osnovu čega kradu. Puna ih SIPA, heeeeej sigurnosna agencija ih je puna ko šipak. Čuvaju nas!? Od sebe? Sobom!? Eno ih, s minobacača se preobratili u pisare, po Marindvoru guzeljaju i svakodnevno se pitaju kud još više ne pobiše, kud još duže ne opkoliše. Eno ih, više i ne kriju zajedništvo s onima koji i dalje tvrde da su branili, a sada šuruju i dijele dobitak s onima od koji su, kažu, branili.

A ti? Gdje si? Šutiš! Odobravaš! Fukaro! Ma, znaš šta, nek su te ubijali pa te ne ubiše. Mrtvi ne prestaju da pitaju jesu li džaba poklani. A ti, do kad misliš da možeš prešućivati odgovor na pitanje koje ti postavljaju Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović, Senad Žunić i hiljade onih zahvaljujući kojima ti sada tu sjediš i pitaš se – šta ti bi, budali, da sve ovo iščitaš?

piše: Nermin Čengić, 5. februar 2012.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *