Magično putovanje kroz srednjovjekovnu Bosnu

Dubrovkinja rođenjem i sadašnjom radnom i životnom adresom, arhitektica Sanela Budalica Meco sa mužem Nedimom i sinom Makom već nekoliko godina odmore provodi obilazeći srednjovjekovne gradove u Bosni i Hercegovini. Kaže, da im je to puno više od običnog turističkog putovanja.

Sanela Budalica Meco

‘Šta je preovlađujuće u našoj želji? Kako dijete odgajate, trajno će ga obilježiti, a ovo što mi poduzimamo, jeste svojevrsna nadogradnja i mi smatramo jedini ispravan način da dijete uči o povijesti, o ljudima oko sebe, da ih upozna tako da se samo uvjeri u to kako svi ljudi nisu samo oni iz njegovog okruženja, da postoje različiti ljudi, ali ne različiti u smislu boje kože ili nacije, nego u smislu da drugačije žive. A to jesmo li dobri ili nismo, osnovni je postulat na osnovu kojeg bih željela da moj sin odraste. Da, ovo sa Makom je mali eksperiment. On se sa 12 godina prisjeća svih mjesta gdje smo bili i pamti ih po onome što je vidio i što smo mu pokazali. Pokušavamo mu reći da je vrijednost življenja i međuljudskog odnosa u razvijanju finog osjećaja, empatije prema društvu, da zna cijeniti ono što su drugi bili i što su sada. Rekla sam mu: Možda najljepši povijesni sat je, Makić, to kada ti staviš ruku na stećak i kada mi zajedno pokušamo čitati. On u školi ne uči ćirilicu, uči latinicu i kada smo bili u Boljunima, a to je jedna prekrasna nekropola između srednjovjekovnog Hutova i Stoca, stavili smo ruku na stećak, gdje je bosančica, i ja sam počela čitati: Ase leži veliki čovjek Vlatko Vuković. Rekao je: ‘Pa mama, kako ovo’, to su njemu nepoznati znakovi, a ja govorim: Ljubice, ako želiš, mama će te naučiti ćirilicu, a ako budeš znao ćirilicu, znat ćeš i bosančicu… Tako smo počeli: ‘Mama, kako A, mama, kako B’, alfabetnim redom je išla azbuka… Pokušavamo ga očistiti od svih uticaja i načina na koji se danas ljudi dijele.

Nekad se upitam, ajme meni, pa šta smo učinili našem djetetu, on ne zna ko je, ne zna ni o svojoj vjeri puno, ne iz razloga da mu mi ne želimo reći nego zato što ne želimo da mu to postane točka sa koje će promatrati svijet. Sebe mora izgraditi kao čovjeka, to je najbitnije’, ističe Sanela, koja za sebe kaže da je, prije svega, majka i supruga, pa onda arhitektica: ‘Završila sam Arhitektonski fakultet u Sarajevu 1999. godine i nakon toga sam radila u jednoj projektantskoj tvrtki, da bismo se potom suprug i ja odlučili vratiti u moj rodni Dubrovnik, gdje sad živimo i gdje sam zaposlena u Studijskom centru za obnovu i razvoj. Imam privilegiju raditi s gospođom Marijom Konaković. To je prava Dubrovkinja, poznata arhitektica, jedna vrsta institucije, žena koja je zbilja dosta toga projektirala u Dubrovniku, koja o baštini zna jako puno. Uspjeli smo se naći i profesionalno i ljudski. Često mi kaže da moram početi pisati o onome na što naiđemo na našim putešestvijima, prva je i pročitala neke moje prozne vinjetice. Svaki put kada gleda fotografije, pomalo je iznenađena. Ljudi ne znaju mnogo o ljepotama BiH i automatski se taj stereotip počne razbijati i postaje jedna lijepa slika i jedna lijepa priča, lijepa toliko da je jedno ljeto rekla: ‘Ustvari, ja bih voljela ići s vama…’

Kvantna teorija misli

Kako su se Mece odlučile da krenu u obilaske srednjovjekovnih gradova BiH, bio je prst sudbine: ‘Ili, što bi rekla gospođa Marija, to je kvantna teorija misli koje su se negdje morale susresti. Po mome shvatanju te teorije, radi se o energiji dobrih misli, koja spaja ljude. Jako vjerujem u njeno postojanje, po latinskoj izreci – Sličan se sličnom raduje (Simili similis gaudet). Dakle, uzela sam jedne prilike knjigu moga profesora Husrefa Redžića, ‘Srednjovjekovni gradovi BiH’ i vidim preko 150 gradova postoji, ali ko zna uopće nešto o tome. Kasnije sam od moje profesorice dr. Vjekoslave Simčić-Sanković dobila monografiju ICOMOS-a, koja je također posvećena srednjovjekovnim gradovima BiH i u kojoj ih je opisano preko 300 i sve je počelo od jednog lijepog izleta. Mak je tada bio jako mali, imao je pet, šest godina i, eto, sve do danas, u kasnoaugustovskim danima odmora, počinje to naše srednjovjekovlje Bosne, kojem se obiteljski svi radujemo. Maku to nije naporno iako nekad promislim jesmo li trebali dite vući. Onda se muž i ja pogledamo, ma, sve je dobro prošlo. Malo nas nekad i vile nosaju na tim putevima, na kojima smo u proteklih sedam godina doživjeli jako mnogo krasnih stvari, ali ono što me najviše veseli, to su susreti s domicilnim ljudima. Znate ono, kada vi slučajno nekoga sretnete i imate lijepu priču i ta priča s dragim ljudima uvijek me veže uz taj grad’, govori Sanela, dodajući da je Mak središte njihovog života. Oni ga žele odgojiti kako bi postao potpun čovjek, a ne može to biti ako ga ne interesira šta se oko njega dešava.

Kilo morske soli

‘Sjetim se naše posjete srednjovjekovnom gradu Srebreniku. Mak je bio mali i ja sam mu rekla, primjereno njegovom uzrastu, čuj, tu ti je 1333. jedan tata, koji se zvao Stjepan Drugi Kotromanić, potpisao povelju, kojom je bosanska zemlja Pelješac i Ston poklonjena Dubrovčanima. A Dubrovčani su bili uvijek dovoljno pametni, pa sve što su dobivali, oni su odmah stavljali u zidine… I, dvije, tri godine kasnije, mislim da je naš sin bio četvrti razred škole, obilazili su Konavle, Ston. Vratio se Makić, a u ruksaku nosi kilo morske soli. Kaže sav ushićen: ‘Dobio sam nagradu. Taj dundo je pitao je li zna neko kada su se počele graditi zidine i ja sam rekao 1334, a on se začudio odakle je to meni. Objasnim mu da je jedan dundo potpisao povelju kada mu se rodio sin godinu prije…’. Bila sam sada ja ushićena i rekla sam mu: Zlatić moj, vidiš kako se znanje isplati. Sada se isplati sa kilo soli, a poslije, vidjećemo…’, govori Sanela Budalica Meco, navodeći i primjer kada je Mak u školi učio o inkunabulama: ‘Došao je kući i priča o tome, a ja odem do albuma i pokažem mu sliku iz Kraljeve Sutjeske i tako ga podsjetim na trenutak kada mu je fra Stjepan Duvnjak u Franjevačkom samostanu otvorio jednu inkunabulu i rekao: ‘Mak, izvoli, pridrži je’. I on je ručicama drži, a ja mu govorim da pazi, da mu ne padne. Najbitnije je da se vrijeme i mjesto na neki način spoje u njegovoj glavici, onda ostaje trajni zapis. Vrlo je važno, to uvijek govorim Maku, da ništa ne smije izvući iz konteksta vremena, inače priča nije prava, kao što nije i ako nema jednu zdravu pretpostavku od koje će krenuti. A kada je vrijeme na jednoj, prostor na drugoj strani, ne može to dijete shvatiti’.

Stećci u Lavšićima kod Olova

Sanela se prisjeća Medvjedgrada kod Busovače: ‘I to je mjesto bilo zanimljivo i po tome kako smo išli kroz šumu, bez oznaka, što me pomalo i ražesti. Može se makar to uraditi’, kazuje Sanela koja je, inače, poslala i nekoliko peticija državnoj Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika za proglašenje nekog dobra nacionalnim spomenikom. To je uradila i za Kozograd (proglašen je!), i za Toričan, poviše Turbeta. Mjesto se zove Varošluk, a usput su prošli groblje i stećak Batala Šantića: ‘Mjesto Crkvine… Tu, recimo, naiđete na kasnoantičku baziliku i ostanete frapirani. Stoji uz put, pored vrbe takvo jedno blago i sada, kada vi kažete nekome, pođite u Turbe, reći će, šta ja imam vidjeti u tom gradu! A prekrasno je Turbe. Medvjedgrad je također divna priča i tamo smo upoznali poštovanog gospodina Žarka Bešlića, istraživača kristala, člana ili predsjednika Udruge Citrin iz Kreševa. Ali, koja je to slučajnost, nikada to neću racionalno sebi moći objasniti. Sreli smo se i kada je saznao da smo iz Dubrovnika, pita da li poznajemo gospara tog i tog, a moj muž kaže: ‘Pa, to je moj prijatelj…’. To su ta zanimljiva iskustva s tih mjesta koja nose memoriju i koja su uvijek na nekom uzvišenju, uvijek posebna, s jedne ili dvije strane su litice, sa kojih vas je strah dolje i pogledati, pristupna strana je samo jedna… A kada se nađete na tim utvrđenim gradovima, utvrdama, na neki način pokušate ne razmišljati ni o čemu, nego samo biti dio toga mjesta, s tim da i za Maka uvijek morate imati nešto po čemu će i on mjesto pamtiti. Makar gledate da nađe neki mali gorski kristal, koji će staviti u kutijicu’.

Srednjovjekovni ostaci u kanalu

Mece su posjetile i Prusac, srednjovjekovni dio na koji su Osmanlije dozidale dio grada: ‘Sada je sve to zaštićena cjelina. Opet jedna slatka pričica i opet su najvažniji ljudi. Tu smo naišli na udruženje prusačkih žena, koje su me pozvale na kafu. Sjećam se dobro, bio je u utorak, četiri poslije podne, i ja im kažem, znate šta, sa mnom su i dva muškića, a one, naravno, neka uđu i oni. Krasne su to žene, rade svojim rukama čudesno lijepe stvari, idu na izlete. Tu smo kupili knjižicu i, zamislite, na spisku poznatih bajraktara nađemo ime, kako stoji, najpoznatijeg sarajevskog bajraktara koji je dolazio na Ajvatovicu, šeh Meco, praprapra… djed moga muža… Što ni moj muž dotad nije znao… No, kada smo sišli oborom osmanskog grada, na jednoj od zadnjih tabija vidjeli smo čovjeka s krampom: u tabiji razgrađuje ziđe, da bi ozidao sebi zid. To je nezgodna situacija, u njegovom ste dvorištu, i kako da mu kažem ne može to tako…

Ali, ne možete ne biti šokirani i ljuti što nadležne institucije ne vode brigu o tim srednjovjekovnim ostacima. Čovjek nam je čak rekao da je našao neki top na tabiji i da je to bilo objavljeno u novinama. Pitam da li ga je pokušao nekome predati, a on: ‘Ne, ne!’ Čuva to, kaže, u kanalu automehaničarske radnje. I, ponavljam, niti sam kompetentna, niti mogu nekome davati poduke, ali uradila sam što sam mogla. Vidjevši da su uz srednjovjekovno zidovlje zazidani neki betonski elementi za zahode, a to je bilo prestrašno, obratila sam se Zavodu za zaštitu spomenika Federacije i poslije nekog vremena dobila sam njihovu odluku, kojom je utvrđeno da se ti objekti moraju ukloniti. Ne znam da li je to učinjeno.

Gvozdena nakarada u srednjovjekovnom gradu

Obelisk kod Olova je podignut kao sjećanje na događaj iz lova u kojem je vepar ranio Tvrtka Drugog

Peticiju sam slala za Varinu grudu u Trebinju… Staroilirski tumulis, a tu ima nešto od srednjovjekovnog ziđa i stećaka i recentnom gradnjom je devastirano. Kao i za austrougarske fortresses, koji su se krenuli razgrađivati u vrijeme jedne euforije.Trebao stari kamen. Već sam pomenula Toričan, srednjovjekovni Vinac, gdje je totalni nemar, i zajednice lokalne i institucija. Grad jeste zaštićen, ali je mjesto toliko zapušteno a nalazi se desetak kilometara od Jajca prema Sarajevu, na prekrasnoj uzvisini. Fascinantan je, no dođete ispod kule, a od drače se ne možete popeti koliko je zaraslo. Selo je ispod, a grad Jajce ima Agenciju za zaštitu spomenika. Ukupno četiri institucije bi se trebale brinuti, a ne brine ni jedna. Uvijek se pitam da li ispravno reagiram i prema djetetu i prema ljudima, ali pišući ove peticije, bila sam sigurna da nešto moram poduzeti… Evo, Kozovgrad, na koji smo se također teško popeli, iako je on poznat zbog fine legende o bijegu kraljice iz Bosne. Vidjeli smo da je u centralnoj kuli podignut repetitor. Gvozdena nakarada stoji u srednjovjekovnom gradu. Prestrašno. Nakon dvije i po godine Kozovgrad je proglašen nacionalnim spomenikom, s uputom da se taj repetitor ukloni. Svaki grad ostavi određeni trag, ali upravo zbog ljudi, posebno me je oduševio srednjovjekovni Dubrovnik u Ilijašu i ta lokalna zajednica koja brine o njemu. Prvi put sam naišla na tako nešto: zaista su tamošnji ljudi specifični, brinu, istražuju, žele da promoviraju, ispravljaju zvanične institucije, i sve to rade, poput gospodina Perice Mijatovića, volonterski, kao pravi entuzijasti’, kaže Sanela, koja je nedavno s porodicom boravila i u Olovu:

Grčka glavica

‘Osim obeliska, tamo su i ostaci Crkve svetog Roka, manja je nekropola oko nje. I tu smo imali sreću. Zamislite, u šumi smo, nikoga nema da pitamo gdje su stećci, oznaka, naravno, nema, kad neka voda i neka gospođa se umiva i kaže da upravo dolazi s mjesta gdje je obelisk. I sama zaljubljenik u baštinu, gospođa Hanka iz Olova prijateljice je dovela da im pokaže ta mjesta’, prisjeća se Sanela, napominjući da je obelisk podignut kao sjećanje na ranjavanje Tvrtka Drugog. Vepar ga je ranio i crtež vepra je na sve četiri strane više od dva metra visokog obeliska, u reljefu.

Kada nisam sigurna u neku priču, onda uvijek pronađem literaturu, a to sam povezala s knjigom, lektira je za šesti razred ‘Na svoji baštini’, autora Željka Ivankovića, koji na lijep način opisuje kako je u srednjovjekovnoj Bosni bio lov na veprove i na drugu divljač. Stvarno prekrasne priče, majstorski rukopis. I Mak će to čitati, pa i zato da vidi koliko je lov bio bitan’, govori arhitektica, nabrajajući da su ona i muž sinu pokazali i Očeviju, gdje su srednjovjekovne a i danas aktivne kovačnice, pa Mičevac pored Trebinja, nekropolu obitelji Sanković u selu Biskupi, kojeg još nazivaju Grčkom glavicom, kao ostatak od prošlog vremena: ‘Glavica je mjesto gdje se nalazi nekropola i kad smo je tražili pod selom Biskupi, seljani nisu znali reći i onda smo tek mi nadošli da se to mjesto naziva i Grčka glavica, i kao takvo bi ga trebalo i voditi.’

Bosanska Mikena

‘Visoki je posebna priča, grad Visoko nisu piramide, grad Visoko je Visoki. Nemam ja ništa protiv priče o piramidama, ali Visoki je moja priča, Mile i Arnautovića, pa i taj Čajangrad. Bili smo u Počitelju, Jajcu, obilazili nekropole na Bjelašnici, pa i one u Šabićima, koje je francuski Unprofor razbacao, pa u Doboju, Maglaju, Gradačcu, na Bijeloj tabiji u Sarajevu, na Vranduku. Obišli smo i srednjovjekovnu utvrdu na Prozor-Rami, Daorson, ilirsku, bosansku Mikenu, koja mi je vrlo bitna za Maka, zbog povezivanja tog povijesnog razvoja, pa Ošanić, crkvu svetog Petra i Pavla, pa Stolac, čaršiju i srednjovjekovni grad… Uzgred, srce me boli zbog te stolačke čaršije koja se prostirala sve do Bregave, ali je još za vrijeme stare Jugoslavije otcijepljena, a i u nedavnom vremenu je nepravedno zanemarena…

Ostaci srednjovjekovnog bosanskog grada Visoki

Posjetili smo i srednjovjekovni grad Kreševo, gdje se točno može vidjeti kako je izgledala jedna urbana sredina u BiH: imate kuću u kojoj se, u prizemlju, nalazila zanatska radionica, ili trgovka, a na katu se živjelo. Za vrijeme osmanske vladavine, čaršija i mahala su bile podijeljene, u mahali se živjelo, u čaršiji se radilo. Zanimljivo je bilo i traganje za nekropolama na Blidinji, od deset smo uspjeli naći tri, moram priznati, i to je bio podvig, smjera i putokaza nema ni tu. I tu je onaj famozni stećak, čovjeka sirene… Ah, da, zamalo zaboravih, u Boljunima je Mak otkrio crtež čovječije ribice na stećku. I tu smo naišli na krasnog čovjeka, gospodina Marinka Šutala, stanovnika zaseoka, s dvije kuće, u kojem su uspjeli izdati jednu divnu monografiju tamošnjih stećaka’.

Dan uoči povratka u Dubrovnik, Mece su obišle srednjovjekovni grad Kušlat, kod nas poznatiji po maloj džamiji, koja se nalazi na vrhu stijene: ‘Magično je bilo, Mak jedva čeka naredno ljeto’, smije se Sanela Budalica Meco.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *